Bivša talijanska atletičarka, Deborah Callegari, iz Trenta, odrasla je i odgojena u katoličkoj obitelji. Kada je imala 15 godina, odbila se krizmati u crkvi, smatrajući to besmislenim ritualom. Njeno upoznavanje i prihvatanje islama objasnila je u svojoj knjizi «Moj bijeg u islam». Nakon udaje za Bošnjaka, mjenja ime u Muamera Hasanagić. Jedna od medijski eksponiranih konverzija bio je i slučaj katoličke redovnice Giuseppine (kasnije Fatima), koja je nakon čitanja Kurana, kako je izjavila, našla vječnu istinu. Napuljski slikar Franco Leccesse (Omar) je nakon što je postao musliman, rekao da je konačno «progledao». Od političara to su učinili jedan,sada, već bivši ministar i dva diplomata. Ovi slučajevi su samo neki od par stotina prelazaka na islam koji se dnevno događaju u ovoj zemlji. Najviše je zastupljena ženska populacija mlađe dobi, a ima i veliki broj intelektualaca različite provenijencije. Inače ova zemlja ima dosta iskustva sa najmlađom religijom. Islam u Italiju dolazi već u drugom stoljeću po Hidžri i bio je prisutan oko 350 godina. Praktično u cijeloj Siciliji, Sardiniji i Južnoj Italiji bio je dominantna religija. Glavni grad Sicilije Palermo, imao je oko 300 džamija, i po tome bio odmah iza velikih andaluzijskih gradova. Danas u Italiji ima oko 1,200.000 muslimana, od kojih je dobar dio talijanske nacionalnosti. Oni imaju na raspolaganju oko 700 centara i mesdžida.Postoji muslimanski list «Il Mesagero del Islam» koji izdaje bivši odvjetnik Rosario Pasquini (Abdurahman). Paradoksalno je da najveći talijanski industrijski grad Milano, sa 100.000 muslimana, nema džamiju. Vjerske djelatnosti se obavljaju u improviziranim prostorima, kao što su garaže,skladišta, sportske sale itd. Čak se i milanski nadbiskup u svojim nastupima zalaže za izgradnju džamije. Desničarski mediji, koje kontrolira Sjeverna liga, zato su ga prozvali «imamom». Ovaj čovjek u svakom slučaju zaslužuje priznanje za ekumenizam godine, koji se inače rijetko sreće na ovom prostoru. Veliki problem je i nejedinstvo najvećih muslimanskih organizacija, a državna vlast im inače nikad nije bila naklonjena, bar kad je u pitanju izgradnja vjerskih objekata. Čak, naprotiv, uvjek se iznalaze birokratski razlozi da se onemogući bilo kakav njihov zahtjev. U tim slučajevima zapadna demokracija je pokazala i svoje drugo lice. A Deborah Callegari, ili Muamera Hasanagić, sa početka ovog teksta, samo je poslušala svoju savjest. I niko joj više ne može ograničiti slobodu izbora svog opredjeljenja, da živi shodno svom vjerovanju.

Autor: Dino Sardi