Kada se probudila u hotelskoj sobi, Azra bezvoljno ustade i ode do prozora. Pogled se pružao na neobično sivilo grada, koji je u svom imenu imao prefiks neke druge boje. Dugo se opirala doći ovamo, iako je trebalo biti suprotno. Grad njene mladosti udaljen je odavde samo par sati vožnje autom. Poznavala je grad B. dobro jer je u njemu studirala. Bila je menadžer u jednoj zapadnoeuropskoj firmi i na sastanku kolegija odlučeno je da dodje ovdje radi potpisivanja vec zaključenog ugovora s jednom ovdašnjom tvrtkom. Presudilo je njeno poznavanje jezika i ovoga grada. Nije mogla odbiti, jer bi njene razloge kolege mogle protumaciti iracionalnim. Bila je odlučila da nikad više neće doći na ovaj prostor, od kada je sa njega krenulo zlo i zavladala perfidija.
Ali sad je tu i treba obaviti posao i što prije vratiti se kući. Do dogovorenog sastanka ostalo je još nešto vremena .

Nekoliko sati.

Što učiniti za to vrijeme? U hodniku hotela iznenada su se začuli zvuci. Beethovenove "Za Elisu".

To ju je potpuno izbacilo iz njene već zapadnjački poprimljene mirnoće i staloženosti.

Sjetila se da je tu kompoziciju najradije svirala na klaviru u muzičkoj školi koju je pohadjala nekada davno.

Ipak, bio je to samo muzički pozivni signal s nekog mobitela, ali jedan film koji se počeo odmotavati više se nije mogao zaustaviti.

Sjetila se svoga bivšeg mladića V. i njihovih sastanaka pred poštom, odlazaka u park, to utočište maštanja i mira, šetnji po korzu, ramazanskih žarulja na Salihbegovića-džamiji, igranki u Omladinskom domu. Sad odjednom ne može zaboraviti ni prigodno ukrašeni trg za Novu godinu, ona dvorišta Majevičke ulice, sa konopima na kojima se sušilo rublje, ispod kojeg su se provlačila djeca trčeći za loptom. Pitala se što se dogodilo sa V. Da li je uopće živ. i ako je, gdje je? Prestala je odavno misliti na prošlost, zaokupljena poslom i obitelji. Imala je dobar posao, kuću, uglednog muža, novac, odraslu djecu na studijama. A sad joj se u sjećanje vraćaju ona ljetovanja sa V. u gradicu F. Bili su kući sa četiri apartmana, koji su se izdavali. Jedno vrijeme mislila je da kupi apartman u kojem su bili, ako je na prodaju. A mogla bi bez problema kupiti i cijelu kuću.

Ubrzo je odustala od toga. Znala je da bi je zidovi te kuće samo pritiskali nostalgijom, a ona sada ima jedan sasvim drugi život u kojem ima sve što želi. Obukla se i izišla. Odlučila je da još nešto obavi prije poslovnog sastanka. Nedaleko od hotela bila je autobusna stanica. Kada je stigla tamo, došla je do jednog poznatog mjesta.

Peron za Bijeljinu. U jedan autobus upravo su se ukrcavali putnici.

Znala je da nema iluzija, da će nekoga prepoznati. Ipak je to sada drugi grad i drugi su ljudi. Nedaleko odatle, bili su peroni za dolazeće autobuse.

Sjetila se kad je jednom davno tu cekala V.

Padao je veliki snijeg i autobus je jako puno kasnio.

Nekoliko sati.

Pala je noć i svi su drugi autobusi već bili došli, a ona je ostala skoro sama na peronu zabrinuta i uplašena. Imala je tada kratku plavu kosu i šal prebačen preko kose. Kako je češće izlazila ispod nadstrešnice, gledajući u daljinu, kada će se autobus pojaviti, nije ni primjetila da su joj kosa i šal bili prekriveni snijegom.

Kada je ipak autobus došao i V. izišao, stresao joj je snijeg s kose i šala i rekao da ga podsjeća na Laru iz "Dr. Živaga".

Poslije su otišli u njen podstanarski stan, skrivajući se da ih gazdarica ne vidi, kao neki kradljivci ljubavi.

Dok je razmišljala o tome, na stanici je bilo puno ljudi, gužva i žamor.

A njoj se u tom trenutku pred očima pojavila neka druga slika.

Da nema nikoga, da je sama u noći opkoljenoj beskrajnom tišinom.

A na njenom mjestu sada je stajala jedna djevojka plave kose i čekala autobus koji neće doći.

Autor: Dino Sardi