Saga o kafi na Bosanski način

Priča o svakom ratu je obavezno i priča o izbjeglicama: poslije Drugog svjetskog rata jedan Bosanac iz Bijeljine pobjegao je od novog režima čak do Brazila i postao uzgajivač kafe. Svoj životni put, poznanstvo sa Slovencem Miranom Pirihom, nastajanje jednog grada, Alija Muratbegović pripovijeda uz fildžan omiljenog bosanskog napitka - no, njegove marke "Mundo nuovo" - i obavezan rahatlokum.

Ovo je njegova priča

Razmišljam: markantni gospodin, osamdeset je nedavno sabrao, u što bi malo ko povjerovao gledajući njegov hitri hod, izlazi iz pošte, u kojoj je zelenu markicu, s likom Josemaria Escrive i stihom "O Brasil! Uma mae grande, que abre os bracos a todos, e a todos chama filhos" (O Brasil, velika mati, koja širi ruke svima, i sve naziva sinovima) zalijepio na pismo. Djevojka iza pulta još nije stigla pismo baciti na gomilu pored sebe a gospodin je već izvan zgrade, smještene u centralnom dijelu brazilskog grada Nova Esperanca, čiji je osnivač Miran Pirih. Ubrzo je u ogromnom "Parku narodnog poslanika Mirana Piriha", a potom opet korača najdužom ulicom Nove Esperance Avenida Miran Pirih…

"Moj prijatelj Miran, pionir u ovim krajevima, neka mu je lahka zemlja, odavno nije živ. Vraćajući se jedne maglovite noći u Novu Esperancu, sudario se s teškim kamionom. Za njim je plakala cijela Republika Parana", kazuje Alija Muratbegović, Bijeljinac, koji je odmah poslije "onoga" rata napustio Bosnu. Zeleni Brazil je postao i njegova "velika mati", kao, uostalom, i desetinama hiljada drugih političkih i ekonomskih emigranata raskomadane Jugoslavije. Samo četvero od svih njih imalo je kuraži posvetiti se "zelenom zlatu".

Mundo nuovo iz fildžana "Čuo sam da se jedan Hercegovac, Bušić, iz Ljubuškog, koji je u Brazil došao oko 1920, bavio, između ostaloga, i sađenjem kafe, i to u mjestu J. Tavora. Upoznao sam ga kada je već bio ostario. Ovdje je kafu uzgajala i Hercegovka Stefanija. U Brazil je doplovila brodom kao jednogodišnja beba, 1919, i poslije se udala za bogatog Brazilijanca Basilija De Arauja, vlasnika dvije fazende, koji je mlad poginuo. Malim avionom se spustio na cestu, naletio je automobil, izbio požar, i Stefanija je ostala udovica s dva sitna sina. Godinama je uspješno vodila sav taj rad na plantaži, a sinovi, kada su narasli, nisu joj se htjeli pridružiti. Oba su stekla zvanje oficira-avijatičara! Stefanija je na kraju prodala imanja i posljednje godine života provela u Santosu. Pored njih dvoje, kafom se bavio Miran Pirih, pa, eto, i ja, a koliko znam, od našeg svijeta niko više. Jer, to je dugoročan posao koji podrazumijeva ulaganje kapitala u nešto što se samo uz puno riskiranja i teškog, teškog odricanja, može isplatiti, a nije ni tada sigurno."

Ova saga o kafi i ljudima, objasnit će Muratbegović, počinje odmah nakon svršetka Drugog svjetskog rata, u Evropi podijeljenoj na dva antagonistička, zaleđena svijeta: "U jednom je carovala diktatura proletarijata, i sve je išlo slabo, jer, drugačije i nisu mogli proći pokušaji kolektivizacije ekonomije, koji su odgovarali isključivo pijunima, i satelitima Velikoga vođe Staljina. Mnogi su htjeli, po svaku cijenu, otići u bilo koju zapadnu demokratsku zemlju, gdje već tada počinju veliki privredni poduhvati. Bježalo se i kopnom i vodom, iz Rumunije i Bugarske Crnim morem do Turske, iz Jugoslavije i iz Albanije kopnom u Grčku, preko Jadrana u Italiju, kopnom u Trst i sjevernu Italiju. Bježali su Jugoslaveni i Mađari u Austriju, Česi i Poljaci u Zapadnu Njemačku. Onaj ko bi bio uhvaćen na granici dobio bi dugogodišnju robiju, ili su ga likvidirali, i za to bili unaprijeđeni. Podizane su gvozdene zavjese, postavljane bodljikave žice, kanali, ali ljudi su opet bježali, i Ujedinjene nacije su bile prisiljene oformiti odsjek za njihov smještaj i raseljavanje. Zvao se International Refugee Organization, Međunarodna organizacija za izbjeglice."

Ispred Ali-beja, kako ga danas oslovljavaju, meraklijski stoji džezva s fildžanom njegove kahve "Mundo nuovo", rahatlokumom i čačkalicom, a on se prisjeća kako se našao iza zida smrti: "Prvo sam boravio u Trstu - Internacionalna zona Venecija Giulia, tako se zvao teritorij kojeg su Anglo-Amerikanci držali pod upravom - a potom, preporukom američkih vlasti i njihove obavještajne službe C.I.C., dobio sam namještenje u Upravi organizacije za izbjeglice, kojih je već tada bilo više od milijun."

Od Kanade do Brazila Tu je zapravo i sreo Mirana Piriha, koji će bitno odrediti i njegov životni put: "Tog krupnog, plavog Slovenca, koji je mjesec prije pobjegao iz Jugoslavije, upoznao sam blizu Rima, u Centru za zbrinjavanje studenata-izbjeglica, u Cinecitti. Miranov otac je bio posjednik lijepog komada zemlje, nedaleko od granice s Italijom. Kolektivizacija ga je ostavila bez išta, ustvari samo s prijetnjom da svaki čas može biti odveden u zatvor. Ukoliko, recimo, njegova kokoš ne snese jaja onoliko koliko crveni ekonom odredi. I Pirihovi su nasavjetovali sina, studenta agronomije, da bježi na Zapad. Uspjelo mu je i odmah je bio upućen u Bolognu, gdje je, u biblioteci Univerziteta, tražeći informacije o zemljama u koje bi se mogao useliti, pronašao knjigu o Brazilu. Više nije imao dilema. Kada smo se nas dvojica sreli, zajedno smo otišli u jednu knjižaru i kupili upravo tu knjigu. Miran mi je već tada, satima, oduševljeno pričao o kafi. Od njega sam prvi put čuo priču iz 15., možda 16. vijeka po Isau a. s., o beduinu sa Magreba koji je koze gonio u bregove, u predvečerje ih vraćao. Nekad bi odmah zaspale, nekad bi, opet, skakutale oko čadora do zore. Kozar je počeo pratiti šta one brste. Tako su se, priča kaže, otkrile bobe s žbunova tamnozelenog lista, koje zrijući pocrvene, dobiju boju višanja, pa crnu, od kojih su počeli praviti brašno, tucati ga u havanu, piti kao čaj. Neko im dade ime kahvi, nesanica, nespavanje, i sve je tako trajalo dok nekakav hećim ne utvrdi da je to piće opojno, i sve se diže na toliki stepen gluposti da ga je i sultan u Stambolu zabranio. Ali, 'ekspertni tim kahvopija' utvrdi da kahvi ne škodi ni mladom ni starom, i sultan uzmakne.... Miran se upisao na spisak za Brazil, i, za mjesec dana, zajedno sa 1.200 izbjeglica, ukrcan je na brod u Napulju. Uskoro su od njega počela stizati pisma. Zove me da se prvom lađom otisnem u brazilske vode. A mene je plašila tamošnja klima, moguće bolesti, mali broj ljekara... Tada je u cijelom Brazilu živjelo malo više od 50 milijuna stanovnika, na 8,5 milijuna kvadratnih kilometara..."

Miran Pirih se zaustavio u Republici Parani, koja je dosta na jugu Brazila, daleko od ekvatora i tropskog kraja. "Kupio je na otplatu od države hiljadu hektara zemlje, džunglu, Mato grosso, i sve mi je opisivao do u detalje, javljajući da je i za mene rezervisao hiljadu hektara. Dvoumio sam se. Jer, kada je Miran pošao iz kuće, mati mu je ušila u pojas 20 madžarija, starog austrijskog novca od zlata, i, kako je onda zlato vrijedilo dosta, imao je početni kapital. Još je dobio od IRO pedeset dolara. Kod mene je bilo drugačije..."

"U jednom od brojnih zahtjeva za radnom snagom, a što su stizali iz Kanade, tražen je i neko ko se razumije u industriju drveta, da bi pokrenuo staru, napuštenu pilanu, u gradu Vancouveru. Meni se činilo, na samom kraju svijeta, jer odmah ondje počinje Pacifik. Razgovarao sam sa kapetanom Simpsonom, direktorom centra u Napulju. On je bio iz američke države Oregon, i poznavao je taj kraj. Jest da je oštra klima, ali preporučio je, ipak, da idem. Imat ću sigurnu budućnost. Od djetinjstva sam se razumio u pilane, jednu od njih imao je i moj otac, uz mlin, a kasnije, poslije rata, nekoliko mjeseci sam i radio kao gater-majstor, kod Ilije Paradžikovića u Slavonskom Šamcu. Tako sam stigao u Kanadu. Vlasnici, nasljednici ovog velikog kompleksa, bile su sve ženske glave i jetimi, sitna djeca, koji mi se ni u šta nisu miješali, i već za nekoliko dana pilana je stenjala punom parom. Drvo se tražilo, preduzeće za prodaju balvana je ponudilo veliku količinu s odgođenom naplatom, pa mi je i to išlo naruku. U svemu sam brzo i lahko napredovao, ali, u dnu duše, u podsvijesti, nekakva tegoba guši. Od Mirana ne prestaju stizati pozivi: 'Dolazi! Ovdje je Obećana zemlja, iz Biblije, iz Starog zavjeta!' Rješenje za moje muke pojavilo se neočekivano: neki ljudi su htjeli kupiti pilanu i posjed okolo nje da bi otvorili fabriku namještaja, ja sam u toj prodaji bio posrednik, dobio dobru proviziju, i pri tome još beskrajne zahvale, te, nakon dvije godine provedene u Kanadi, ukrcao se u putnički brod. Jedanaest dana kasnije bio sam u Rio de Janeiru, odakle sam, nakon još dva dana vozom stigao u grad Maringa, u Parani."

Kako je Miran osnovao grad Možda je najbolje ilustraciju onog što je Alija prvo ugledao tražiti u stihovima pjesnika Franciska Karama, no za našu priču dovoljno je reći da je sam grad tada brojao nekih 30.000 stanovnika, a danas ih je milijun… No, to još nije bio kraj njegovog puta: "Odatle sam blatnom cestom, drndavim autobusom stigao u mjesto koje se nekad zvalo 'Capelinnha', Mala crkva, s dvije-tri kuće. Međutim, već je ponijelo ime Nova Esperanca, po želji vlasnika okolne zemlje. On je oko stare crkve isjekao teren u placeve (15 x 50 m) i davao ih besplatno svakom ko se tu htio nastaniti. Davao je jedan plac, jedan ne, na preskok. Prazni je ostavljao, da bi ga kasnije prodao."

Vlasnik te zemlje i osnivač grada bio je Alijin Slovenac Miran! Nuovo plantador Muratbegović je bio zadivljen. Džungla je nestala u velikom krugu oko Nove Esperance, a od prije dvije godine zasađene kafe, pojavili su se mladi žbunovi: "Miran je onda imao više od 400 hektara posječene šume, imao je i veliku svoju kuću i tridesetak kuća za radnike i njihove familije u Coloniji. Puno vremena je proveo uz mene, da mi sve pokaže, objasni, da me nauči, jer, i ja ću ići istim putem kojim je i on, pokušati da divljinu pretvorim u fazendu. Odatle, punih 130 kilometara cestom što je vodila tačno na zapad, jeste 'gleba 27': komad zemlje od dva kilometra prema cesti puta pet kilometara u dubinu, s lijeve strane puta. Miran ju je za mene rezervisao, dao 300 dolara kao kaparu, koja je vrijedila i kao prva otplaćena rata. Inače, čim sam javio da krećem iz Kanade, moj prijatelj je poslao radnike da obore oko dva hektara šume na toj budućoj fazendi, i kada sam stigao, šuma je već bila suha, lahko se mogla spaliti i očistiti, pa sam odmah počeo praviti kuću za sebe i za radnike. I pripremati zemlju za kafu. Miran mi je pričao da je, odrekavši se prethodno jugoslavenskog, za mjesec dobio brazilsko državljanstvo, i tada je u svemu bio ravnopravan tamošnjim građanima."

Brazil se u Drugom svjetskom ratu zajedno sa Amerikancima borio protiv Njemačke i Italije, i na to su svi u državi bili ponosni. Kasnije, na demokratskim izborima, među više političkih partija bila je i komunistička, KPB. Jedan senator i pet narodnih poslanika bili su komunisti. Ali, u godinama hladnog rata, u brazilskom narodu se pojavljuje otvorena mržnja prema Rusiji i njenim satelitima: "Zapadna štampa je tome dosta doprinijela, a nju je, gotovo svu, kontrolisao američki kapital. Recimo, svakodnevne vijesti o teroru komunista, o ubijanju na granicama, dovodile su do kolektivne histerije, protiv svega što je bilo i što se dešavalo u istočnoevropskim zemljama. Procesi i hapšenja kardinala i popova Katoličke crkve učinili su da se odmah ukine KPB. Možda se sve ne bi tako desilo da neko, u senatu, nije upitao komunističkog senatora na čijoj će strani on biti ako zarate Rusija i zapadne zemlje. Odgovorio je bez premišljanja: 'Na strani Rusije', i za tri dana otvoren je proces u Parlamentu. Komunisti su izgubili sve mandate. Slobodu. Partija je zabranjena. Da i on ne bi bio gledan poprijeko, Miran je uzeo brazilsko državljanstvo, i stupio u Partido trabaljista Brasileiro, Radničku partiju", objašnjava Muratbegović.

I vraća se kafi: u Parani, gdje je zemlja najboljeg kvaliteta, u to vrijeme su stalno pristizali novi doseljenici, svi s istim ciljem, posvetiti se lutriji kafe. "Ovdje se možeš i obogatiti, ali i propasti. Prosječna temperatura je od 10 do 30 stepeni, ponekad padne i ispod nule zbog hladnih vjetrova sa Južnog pola... Takva je temperatura vrlo rijetka, prođe i decenija da je ne bude, i uvijek je smak svijeta za proizvođače 'zelenog zlata'. Vjetrovi zamrznu lišće, cvat, grančice i cijeli žbun kafe, koji se neminovno osuši do samog korijena."

Njemačke komšije s Drine U Republiku Paranu, nekoliko godina prije Muratbegovića, dospjeli su i Nijemci iz Novog Sela. "Odmah po austrougarskoj okupaciji Bosne, njemački car platio je u gotovom, zlatom, oko 15.000 duluma najbolje zemlje između Bijeljine i Drine, i tu je osnovana njemačka kolonija zemljoradnika. Svaki je dobio po 50 duluma i novčanu pomoć za izgradnju kuće, štale, šupe, bunara u selu koje će se zvati Schonborn i koje je postalo napredno i primjerno. Među onima od kojih je Kaiser otkupio zemlju bio je i Mustajbeg, moj djed. U onoj Jugoslaviji selo je dobilo ime Petrovo Polje, u čast kralja Petra I Karađorđevića, ali narod ga je uvijek zvao švapsko selo. Dolaskom Nijemaca 1941, mladići iz sela prilaze u njemačku vojsku, a stariji pristupaju tzv. pomoćnim snagama, Kulturbund i Volksdeutscheri, koji su uz Wehrmacht bili upotrijebljeni u pozadini. Početkom 1943, švapsko selo, sada Novo Selo, bilo je likvidirano. Nijemci su odveli sve Švabe koji su u njemu bili rođeni u oblast Strasbourga, a krajem rata Francuzi su ih sve do jednog protjerali, praznih ruku, u UNO logore u Njemačkoj, kao jugo-izbjeglice. Protestantska crkva iz Amerike im je 1946. kupila veliki komad dobre zemlje u Brazilu, u Parani. I u tamošnjem selu Guarapuava, oko dvjesto familija tih naših bivših 'komšija' našlo je novi dom. Danas je Guarapuava jedan od najnaprednijih gradova te države, vrlo bogat, prosvijećen, s visokim školama, fakultetima, industrijom i poljoprivredom... Dok je moj prijatelj Ivan Šuto, muž Krunoslave Bohnert, bio živ, često je išao u Guarapuavu, i trgovao sa našim Švabama. Pričao mi je da tamo ima članova familije Vogl, a znam da je u ovo vrijeme jedna mlada novinarka, Monika Vogl, reporter na TV, i piše članke o ekonomiji."

Nakon ove digresije o čudnim putevima ljudskih sudbina, Muratbegović se vraća na svoje prve dane Brazilu koji su paorski tegobni. No, gazilo se naprijed: "Mnogo svećenika je tada pristizalo iz evropskih zemalja, vrijednih i agresivnih. Narod su držali na uzdama, pa su i crkve uvijek bile pune. Jer: vjera je 'ozbiljna' stvar. Pirih je mnogima od njih bio prijatelj. Darovao im je dva velika placa, u centru grada, i uskoro je nastala velika i lijepa katolička crkva. Biskup Londrine je zato obećao Miranu da će se zauzeti da on bude izabran za narodnog poslanika. I doista: dobio je dvostruko više od potrebnih glasova. Postao je poznat i veoma popularan u cijeloj državi. Čast mi je što sam bio prijatelj tog dobrog čovjeka, čiji tragovi su i sada tako duboki u Brazilu... Imao je ogromno imanje, proizvodio hiljade tona kafe, posjedovao i veliku mašinu za njeno čišćenje i klasificiranje. Tri puta je uzastopce izabran za narodnog poslanika, jer je pomagao ne samo crkvu nego i sirotinju. Škole, ambulante, bolnice, ni broja im nema, izgrađene su njegovim parama. Kada je poginuo, cijela Parana je žalila ovog Slovenca, sa čijim životnim putem se, Božijim određenjem, i moj put isprepleo."

Alija Muratbegović nije nikad zaboravio da je sve krenulo od one knjige o Brazilu što su je Miran i on zajedno kupili u Rimu. Od tada se puno toga izmijenilo: "Sada je proizvodnja kafe u krizi. Ponuda je, u odnosu na tražnju, velika. Glavni krivci su Vijetnamci. Godišnje nude dvadeset milijuna vreća…" Ali Brazil je i dalje njegov veliki dom.