Islam nije vjera posvećena ratovanju, niti je džihad njegova temeljna zadaća. Prvobitno značenje te riječi i nije sveti rat, nego borba i neprestano nastojanje da božja volja zaživi na svim razinama čovjekovog djelovanja – osobnog i društvenog. Odavno te rečenice se vrte i neumorno ponavljaju, poput kratkog, dosadnog i uglavnom neefikasnog audio-jezičnog tečaja. S izuzetkom što je sada predmet brzinske pouke nepoznanica zvana islam. Teško će takva objašnjenja pomoći Amerikancima čiji su osjećaji pošteno načeti strahom. Još manje se njima kao kontraargumentom mogu koristiti Arapi izbačeni iz aviona, jer su njihove fizionomije iritantno uznemirile ostale putnike nezadovoljne zatečenim saputnicima.

U posljednje vrijeme rečenične konstrukcije po medijima često počinju: „ u Kuranu piše, muslimani vjeruju, Muhamed je rekao, Alah zapovjeda...“ Istina je naime, da unatoč svemu, o islamu se i ne zna puno. Osim,da zapravo, tu stvari stoje posve drugačije. Da budemo precizniji, potpuni problem i nije što se ne zna; vjeruje se naime da mnogi dapače, mnogo štošta razumiju i znaju. Jedna od najvećih predrasuda kršćana, jeste uvriježena misao o zadrtoj netoleranciji islama. Pa zar u Kuranu ne stoji (4.89) „Ubijajte ih...“ premda poučak na koncu završava uvjetnim izuzetkom...“Ako se oni povuku od vas i ne stupe u borbu protiv vas, pa vam ponude mir, onda vam Bog nije ostavio puta protiv njih.“ Rečenični objekt nepoznat, a naslućivan trebao bi označiti raznorazne narode i plemena na nesigurnom arapskom teritoriju, a posve sigurno ne cilja na kršćane ili Židove. Islam je naime, uvjek posebno držao do ljudi od „Svete knjige“. U njihovoj tako čak i stoji (29.46): „Mi vjerujemo ono što je objavljeno nama i što je objavljeno vama. I naš Bog i vaš Bog je jedan i mi smo mu pokorni“. U očima povjesti vjerska se tolerancija drži najvišim svjedočanstvom, točkom prepoznavanja, mjernom jedinicom kulture čovjeka i civilizacije. Pojedini povjesničari, a odreda svi tumači islama, reći će kako zapadna civilizacija toleranciju duguje upravo islamu. Prije njegovog dolaska početkom 8. stoljeća, na Europskom kontinentu vjerska trpeljivost navodno nije zagovarana i propovjedana kao postulatna religijska misao. Kada bi Europljani znali o islamu, koliko muslimani znaju o kršćanstvu ne bi se ni muslimanski fanatizam nakrivo tumačio nekakvim ukorjenjenim vjerskim dogmama. Ukratko, puno toga bi izgledalo drukčije.

Zagovornici takvog stava kao dokaz podastiru usporedbu sastavljenu od dva pitanja - koliko je muslimana ostalo u Španjolskoj,Siciliji i Apuliji, poslije pobune 1492.,a kakva su pravila vrijedila na Iberskom poluotoku za vrijeme vladavine dinastije Omejida, gdje su kršćani i Židovi potpuno izjednačenih prava živjeli s muslimanima. Kada su Mauri protjerani, kršćanski konkvistadori proveli su strašnu odmazdu nad Židovima, među kojima su oni samo rođeni pod sretnom zvijezdom uspjeli pobjeći u Maroko ili na područje Turskog carstva gje se i dan danas njihovi potomci koriste zastarjelom jezičnom formom španjolskog jezika. Carstvo islama poslužilo je kao trajni kamp za izbjeglice. I dok su muslimani znali što znači kršćanin, u što Kristovi slijedbenici vjeruju, te u čemu se razlikuju od islama, kršćani su muslimane nazivali poganima zavedenim čistom idolatrijom. A u Španjolskoj je posve obično bilo da muslimani i kršćani koriste ista sveta mjesta za najinintimnije obraćanje Bogu. Postoje na desetine takvih geađevina u Siriji koje je tradicija zabilježila po zajedničkoj uporabnoj svrsi raznoliko zvonkih molitvi. Kršćani su i pod muslimanskom vlašću imali svoje crkve, pa i gradili nove, samo su crkvena zvona skidana, jer su zbunjivala i uznemiravala muslimane. Predložili su im zato stari običaj mlaćenja drvenih klepala. Religija koju prakticira četvrtina do trećina ljuske populacije na zemlji, te usput bilježi rapidan porast, zapadnjacima je i dalje daleka egzotika, a njihova kultura ravna draškavom mirisu baklave uz raspredanje Šeherezadinih priča iz 1001 noći. Nekada davno islam i njegov duboko u duši internacionalni kulturni duh i te kako su europskim stanovnicima bili bliski. Štoviše, poznavali su i cijenili njegove blagodati i umjetnička dijela, svijet arabeski, geometrijske kompozicije jasnih, intezivnih boja, bestežinsku arhitekturu stupova i lukova, usporenu intimnu dinamiku unutrašnjih prostora. A brojni su se, privučeni tom umjetnošću, nerijetko njime tako iskreno oduševljavali te mu, kao začarani kakvim opsjenarskim trikom, davali neprikosnoveni primat na zamišljenoj, imaginarno vertikalnoj ljestvici vrsnoće artističkih ostvarenja. Invazija Arapa i Berbera iz Afrike 711. godine, preko Gibraltara, na prostor današnjeg Iberskog poluotoka s punktom u Andaluziji stvorila je sjajnu kulturu i civilizaciju, most između Istoka i Zapada. Mauri (što dolazi od grčke riječi moros-taman) u to su vrijeme držali Španjolsku, Portugal i južnu Francusku, Siciliju i Sardiniju. Kontrolirali su Toulouse i Lyon, držali granicu na samo 200 kilometara od Pariza. Ali, najvjerniji su ostali Andaluziji ili, kako su je oni zvali Al-Andalus – Izgubljenom raju. Tako je počela izgradnja maurske civilizacije, daleko najnaprednije na tadašnjem europskom kontinentu. Učvršćenje islama bilo je tako temeljito da se tijekom slijedećih osam stoljeća proželo s kršćanskim stilom u tzv. magrebsko graditeljstvo, potičući zamah izgradnje, a Židovi su pojavu mnogih živopisnih elemenata arapskog graditeljstva i dekoracije učinili obavezno prisutnim i na vlastitoj arhitekturi sinagoga. U trenutku su nikli sjajni gradovi, a po blještavilu je prednjačila stara prijestolnica Cordoba. U njoj je bila treća u svijetu najveća džamija, s više od 4000 stupova, spletenih i podvezanih dvostrukim potkovičastim lucima, sa širokim kupolastim svodovima podignutim na laganim konstrukcijama od drveta i štuka te maštovitim hortikulturalnim riješenjima vrtova što su ispunjavali njenu unutrašnjost. Kasnije je vrlo brzo pretvorena u kršćansku katedralu, no svojedobno ju je dao podići kalif Abd al-Rahman III, u spomen na umrlu ljubljenu ženu i omiljenu odalisku Zarahu. Zeleni mramor bio je nadahnut bojom njezinih očiju, a ružičasti svjetlucavi kamen senzualnošću njezine puti, pisali su romantični arapski pjesnici.

Kada su muslimani ušli u južnu Španjolsku, klasična civilizacija Grčke i Rima bila je u opadanju. Islamska Španjolska postala je most kojim su znanstvena,filozofska i druga znanja abasidskog razdoblja, kao i postignuća same Andaluzije, prešla u naslijeđe Europe. U desetom zlatnom stoljeću Abd al-Rahman III učinio je svoj dom u Cordobi centrom sjaja i znanosti. Donosio je knjige iz Bagdada, otvarao javne škole i sveučilišta, a ubrzo su iz njih počeli izlaziti pjesnici,filozofi,povjesničari,glazbenici. Abbas ibn Firnas, svojevrsni renesansni um Cordobe, proučavao je glazbu, tada svrstanu u granu matematičke teorije, a nesavladilo ga je privlačila ideja kretanja nebom i mehanizam letenja. Njegova poznata konstrukcija krila sa slijepljeni perjem na drvenom okviru i prvi ikarovski pokušaj letenja poznat je kao anticiprajući čin koji je našem „letaču“ Leonardu da Vinciju prethodio nekih „sitnih“ šeststotinjak godina. Tasrif, ili jednostavnije, arapska knjiga sa znanjima iz područja kirurgije, bila je jedina u svom fahu tijekom čitavog srednjeg vijeka, a pružala je detaljan uvid u amputaciju udova, zubarstvo, frakture, obradu rana, infekcije i osnove higijene, ali i medicinske etike. Umjetnost,književnost i znanost napredovali su kao nigdje drugdje. Perzijske minijature sačuvale su slike studenata kako zajedno s učiteljima i priručnim mjernim spravama proučavaju astronomiju i stelarne odnose. Stvorili su Arapi svoju gramatiku; razvili posebne žanrove literature slične basnama; posebno njegovali biografske vrste. Poznavali su sustav kanala i irigacije, vodeni mlin, kulturu pamuka, šećerne trske i pravljenje papira. Upitno je koliko bismo danas znali o grčkoj filozofiji da nije arapske znanosti. Averroes ibn Rushd, primjerice, bio je vatreni pristaša Aristotela te ga je u svojim iscrpnim prijevodima Europljanima i sačuvao. Današnji povjesničari i dalje oblikuju naše europske stavove isključivo u jednom smjeru i nepotpunih činjenica kad kažu kako su Karlo Martel i Merovinzi spasili zapadni svijet time što su spriječili napredovanje Maura kod Poitiersa i Toursa u Francuskoj. Od čega? Od sjajne civilizacije? Možda se doima isuviše romantičnom tvrdnja kako bi Arapi,kršćani i Židovi mogli živjeti u miru u tom potpuriju Istoka i Zapada. Ali, sudeći barem po devetom i desetom stoljeću, istinitost tvrdnje je gotovo zajamčena. Islam, je naime, respektirao i kršćanstvo i židovstvo, barem sigurno više od kršćanskih križara zanesenim krvavo viteškim pohodima. Maursko naslijeđe – palače, džamije,zamkovi,pisani dokumenti i umjetnost – mogu se vidjeti posvuda od Palerma do Lisabona od Toleda do Toulousa. Južni Europljani, čak i oni koji su ostali do kraja vjerni svom iskonskom kršćanstvu, uglavnom su govorili arapski i pjevali pjesme na arapskom. U Toledu, bitnom kulturnom centru, mogli su se pratiti napredak filozofa i učitelja kao što su Ibn Sina, nama poznatiji kao Avicenna. U Cordobi ste mogli osjetiti dah prvoga kozmopolitskog grada u Europi. Bila je to, izvan Bizanta i osim Bagdada, jedina prava metropola s više od milijun stanovnika, nemjerljivo veća od tadašnjeg Londona, Pariza ili Rima. U vrijeme dok je 99 posto kršćana bilo potpuno nepismeno, Cordoba je imala sveučilište i 800 javnih škola u koje su zalazila i najsiromašnija djeca seljaka. Europa je grcala u prljavštini; samo je Cordoba imala ravno 1000 javnih kupatila.

Higijena je jedno od najljepših naslijeđa koje su muslimani ostavili Europi. Uostalom u islamu je propisano, da vjernik prije obraćanja Bogu, mora ne samo duhovno, nego i fizički biti čist. Uzimanje abdesta (pranje tijela) prije namaza (molitve) je farz (obveza). Europljani su gacali po mulju; Mauri po popločanim osvjetljenim ulicama. Europske palače bili su sivi, mračni zamci; kalifske su palače bljeskale u sjaju zlata, mramora i intezivno obojenih arabeski. Europsko plemstvo nije se znalo potpisati; Cordoba je imala knjižnicu dimenzija stare aleksandrijske. A zatim je uslijedila španjolska inkvizicija, Euroislamski srednji vijek okončan je 1492. kada su katolički kralj Ferdinand i kraljica Izabela uklonili posljednjeg arapskog sultana Boabdila iz Alhambre, velebne palače u Granadi. Alhambra je promptno postala gradskom vijećnicom, seviljski minaret zvonikom, džamija u Granadi crkvom. Tri tisuće Maura u jednom je „cugu“ pokršteno, a na tisuće knjiga spaljeno u vatrama što su plamtjele po gradskim trgovima. Kada je na koncu pala i Granada, posljednje kraljevstvo, centar otpora kršćanskoj rekonkvisti, običaj javnog banjanja je zabranjen, izrada nakita i odjeće po maurskoj modi također, a sva su rođenja djece po naređenju trebala biti nadgledana kako se ne bi skrovito zalomio kakav islamski obred. Koliko god bio liberalan i trpeljiv arapski režim, Europljani nisu žalili za njim, ali su već bili „zaraženi“ ukusom. Naviknuti stoljećima na raskoš, prisni s luksuzom, kršćanima su uskoro počeli nedostajati rafiniranost detalja, skupocjeni materijali i bogata izvedba. Jezični slog gotike nije im bio dovoljan. Stoga im nije trebalo puno da svoju takvu glad i pokažu te potraže rješenje u tzv. mudejar umjetnosti i dijelima izrađenima u maurskom stilu.

Slavni seviljski Alkazar obučen je tako u tipično rješenje prozračno šupljikave fasade, a srodne se oblike arapskog arhitektonskog ukrasa nisu stidjele nositi ni katoličke katedrale ni hodočasničke crkve. Još stoljećima poslije Europljani su izrađivali kutije od slonovače površina rastočenih u beskrajnoj liniji ornamenta. Kovanje čelika ostalo je zaštitnim znakom mudežara-obrtnika iz Toleda; tekstil i čipka grada Malage. Skupocjeni metali, drago kamenje i kameje, emajl i alhambra-porculan urešen zlatnim viticama i sitnim dodirima plave, ostali su znakoviti tragovi raskošne i blještave prošlosti. Takve detalje i danas znamo prepoznati, zaboravljajući, međutim, i na sva znanja što su se dugo poslije učila po prvim europskim sveučilištima, na sačuvane rukopise što su pokrenuli misao i duh renesanse i spoznaja koje su oblikovale i od kojih su krenuli prvi znanstveni umovi.

Autor: Dino Sardi