Džemal Bijedić (12. april 1917-18. januar 1977), rođen u Mostaru, gdje je i odrastao kao potomak ugledne trgovačke porodice. Kao gimnazijalac se simpatiše sa pokretom komunista, kome se tokom studije u Beogradu i priključuje. Oktobra 1939. u Beogradu biva primljen u SKOJ, a decembra 1939 u mostarskoj organizaciji u KPJ. Četri puta biva zatvaran, svaki put u Mostaru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno kao član Partije učestvuje u NOB-i. Nakon rata postaje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova vlade Bosne i Hercegovine, potom 1948. načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta KPBiH. Lista njegovih funkcija je duga i vodi ka gore na hijerarhijskoj ljestvici: sem dvije navedene funkcije bio je i sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, član Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, predsjednik Republičkog vijeća, predsjednik Skupštine SRBiH i na kraju predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) 1971 godine. Tragično je preminuo 18. januara 1977. g. u avionskoj nesreći na putu za Sarajevo u vrhuncu svoje moći. Supruga Razija je poginula zajedno sa Bijedićem. Iza sebe su ostavili troje djece: Dragana, Azru i Milenka.

Uloga u politici BiH

Potpisnik letaka za borbu za autonomiju Bosne i Hercegovine u međuratnom periodu do 1941. do svoje pogibije se zalaže za razvitak privrede, primjenu principa samoupravljanja, promociju Jugoslavije u inostranstvu i jačanje Pakta nesvrstanih. Organizator nove bosanske privredne reforme i infrastrukture, posebno izgradnje moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacija, te 80-tih godina djelimično ostvarenog kulturnog projekta "hiljadu škola". Za kratko vrijeme susreće sve važnije svjetske državnike tog vremena, Mao Ce Tunga (Mao Tse-Tung), Džeralda Forda (Gerald Ford), Leonida Brežnjeva (Leonid Brežnjev). Uvijek uz Tita, špekulisan je kao njegov mogući nasljednik, što je otvorilo sumnje u slučajnost avionske nesreće. Priče o umješanosti Titove supruge Jovanke Broz u ovoj avionskoj nesreći i do dan danas su ostale žive. Naime, Tito koji je do tada stalno putovao sa Jovankom širom svijeta, je poslije ove avionske nesreće stavio sopstvenu suprugu u kućni pritvor.

Preuzeto sa Wikipedia (Slobodna Enciklopedia): http://bs.wikipedia.org/wiki/D%C5%BEemal_Bijedi%C4%87

Alija Sirotanović (?.?. 1914 - 13. maj 1990) je bio rudar iz Trtorića kod Breze u tadašnjoj SFRJ republici Bosni i Hercegovini. Bio je heroj socijalističkog rada prvog reda i oborio je svjetski rekord u kopanju uglja.

Posle Drugog svjetskog rata u zemljama socijalizma na inicijativu SSSR su pokrenute akcije obaranja rekorda u proizvodnji: kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u SSSR uradio Aleksej Stahanov, pa su njegovi sljedbenici nazvani Stahanovci.

Na savjetovanju sa stručnim osobljem Rudnika i kopačima, koje je održano u julu 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti rekord čuvenog sovjetskog rudara Stahanova. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je već sutradan, 24. jula 1949. godine, počela sa obaranjem rekorda. Predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je:

Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone uglja (253-ja kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svetski rekord u iskopu uglja.

Jama 1 u kojoj je srušen rekord bila je poznata kao Rov vojvode Putnika.

Još jedan rudar iz Breze i heroj rada, Nikola Škobić, samo dva dana poslije rekorda Alije Sirotanovića, 29. jula 1949. godine, sa svojom brigadom je prebacio njegov rekord za 14 tona, čime je otpočela serija obaranja rekorda u Jugoslaviji.

Andžej Vajda, čuveni poljski režiser, snimio je antologijski film „Čovek od mermera“ o tome.

Alija Sirotanović je umro 13. maja 1990. godine.

Novčanice

Alija je naslikan na jugoslovenskoj novčanici od 20.000 dinara. Vrlo često, ali pogrešno, Aliju mešaju sa Arifom Heralićem, livcem iz Zenice, koji se nalazi na čuvenoj jugoslovenskoj novčanici od 10 dinara.

Urbana legenda

Drugu Titu se žalio kako su lopate male. Jednom prilikom kada ga je Tito sreo i pitao ga: „Kako je?“, Alija je odgovorio: „Loše, druže Tito, zato što mi je lopata mala“. Kasnije je za njega napravljena veća lopata kako bi mogao više da zahvati!


Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

URL: http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%90%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D0%A1%D0%B8%D1%80%D0%BE%D1%82%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B

Nema sarme bez kiselog kupusa iz Bijeljine!
Mogao se parfem praviti: Old kiseli kupus from Bijeljina.

Jedan od najpoznatijih sljedbenika tradicije uspješnog povrtlarstva u bijeljinskom kraju BiH, svakako je Meho (Mujo) Hujdurović, viši stručni saradnik u poljoprivredi, koji je 33 godine radio u Poljoprivrednom zavodu Bijeljina, od čega je 20 godina bio direktor. Uz to, Hujdurović je dao veliki doprinos selekcionisanju, uzgoju i priznavanju sorte kupusa poznate pod nazivom "bijeljinski kupus", zaštitnog znaka Semberije, a ni danas, na početku devete decenije života, ne može bez bijeljinskih bašti i uzgoja povrća.

BIJELJINSKI KUPUS

Tradicija povrtlarstva, odnosno intenzivnog uzgoja povrća u Semberiji i njenom središtu Bijeljini, seže još iz prve polovine 19. stoljeća, a sa dolaskom Austrougarske, krajem istog stoljeća, u Bijeljinu stižu i nove sorte povrća i nova sjemena, a to je i vrijeme kada se posebno ističu ugledne bijeljinske povrtlarske porodice Alimujkić, Opalić, Duraković, Trbić, Bogdanović i Hujdurović. U doba Kraljevine Jugoslavije osniva se i prva Zemljoradničko-kreditna zadruga, a nakon povrataka Muje Hujdurovića sa seminara o poljoprivredi u Sarajevu, 1928. godine, povrtlarstvo u Semberiji dobija novi zamah.

"Bijeljinski kupus ima dobre karakteristike. Glavica naraste u prosjeku od 2-3 Kg, u dobrim uslovima do 4 Kg. Prinosi iznose 3,5 - 4 tone po dulumu, a na dobro pripremljenim parcelama i do 6 tona. Nove sorte možda daju veći prinos, ali se po kvalitetu ne mogu mjeriti sa našim kupusom. On ima značajan procenat celuloze i šećera te je dobar za kiseljenje, a zbog tankog lista i rebara dobar je za sarmu, ali i za svježu potrošnju, za salatu ili kuhanje. Glavica je tvrda, list slijepljen, i na ljušti se pri transportu," kaže za Avaz Meho Hujdurović.

To je i razlog, dodaje, da je njegova cijena na pijaci svake godine dvostruko viša od cijene novih sorti, tako da bijeljinski baščovani bi danas bijeljinski kupus, vrlo često prodaju već "na njivi".

Selekcionisanje "bijeljinskog kupusa" počelo je 1973. godine u Poljoprivrednom zavodu Bijeljina, na prijedlog profesora Jasnića iz Zemuna, a sorta je priznata 1977. godine na Saveznoj komisiji za priznavanje sorti, bivše Jugoslavije, u Beogradu. Prema Hujduroviću, od 12 sorti, "bijeljinski kupus" bila je najbolja.

Kažu: Šteta što ga nema za kupiti nigdje više, ni u svježem stanju, ni ukiseljen.

Preuzeto sa: http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?f=23&t=72099

Bila je noc izmedju 2. i 3. aprila, teska, tamna noc tamnija od smrti. Crnim rukama zgrabila je moj grad i davila ga kao morija. Nijedan se zvuk nije cuo osim pucnjeva koji su raznosili srce tisine. Ptice su u strahu cutale, psi se zavukli u najdublje coskove, ni disanje se nije culo, ni treptaj zvijezda.

U tijesnoj, mracnoj prostoriji trajala je jeziva predstava. Od kako me, u kasno popodne, u Mauzerov i Arkanov stab doveo vojvoda Mirko Blagojevic, trajala je tortura koja kao da nije imala kraja. Udarci, uvrijede, vika, pa onda mala pauza. Povedu me zatim da me ubiju, ali me vrate. "Ujutro ces ti na Ahiret", kaze hladno Ljubisa Savic, za koga sam te noci saznao da ima i nadimak Mauzer. "Sta mislis, zasto te pustamo da slusas sve ovo?" Zaista, on je iz susjedne prostorije s nekakve centrale slao uputstva svojim ljudima. Govorio je nevjerovatno precizno gdje treba da udju, a gdje ne, sta u kojoj kuci ima, ja sam ubrzo shvatio da je sve sto se dogadja detaljno pripremljena i dobro izvodjena predstava, i da mi nece oprostiti sto sve to gledam i slusam.

Na neki cudan nacin ta me misao smirila. U situaciji kada sam znao da sam dosao do zida i da nemam sta da izgubim, kao da sam se pomirio stom mislju o skoroj smrti. Onda se pojavio znacak nade. U sobici u kojoj su me tukli zazvonio je telefon. Vojnik je pozvao Mauzera. "Brzo, zove Biljana Plavsic". Mauzer je dugo slusao sta mu je ona govorila, a onda je, gledajuci mene, rekao: "Ne brinite, necemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo".

U tom casu sam znao: Ovo sto se dogadja u Bijeljini jeste generalna proba onoga sto ce tek doci, i sto sam ja najavljivao u svojim novinskim tektovima. Samo, ni ja nisam vjerovao da ce u tom neizbjeznom ratu za Veliku Srbiju neko kupiti ljude po kucama i ubijati ih na ulicama. Ja sam u to vrijeme, za Bijeljinske prilike, bio suvise poznat, a uz to i novinar. Ako neko dodje da vidi sta se desava, pogotovo ako s njim dodju i novinari, pitace za mene. I to ce mi mozda spasiti zivot.

Poslije toga su me malo ostavili na miru. U jedno trenutku Mauzer je vrisnuo: "Uhvatili ste Cosu! Svaka cast! Pazite na njega, pucajte mu u ruku i nogu da ne pobjegne. Dovedite ga ovamo". Bila je to nevjerovatna radost, trijunf brutalne sile koja je dobila priliku da ucini ono sto nikad prije nije mogla.

Uskoro su me izveli u najvecu prostoriju u zgradi, da tu sacekam Arkana. Samo sto sam sjeo, pocese da stizu Arkanovci, kao lesinari koji su spazili nemocan plijen. Cekaju Cosu. I kako koji udje i vidi me, odmah mi pusku prisloni na celo. "Hocu da ubijem ovoga", cuo sam desetak puta. Kad sam poslije, na ogledalo, vidio kako izgledam, bilo mi je jasno zasto su to htjeli uciniti. Tako unakazeno lice nisam vidio ni na filmu. Na moju srecu, tu je bio i nekakav Arkanov oficir, koji se ocigledno brinuo zato da bude sprovedena naredba. "Ostavite Coveka, treba nam", govorio je svakome od njih.

"A onda su doveli Cosu".

Proveli su ga, vezanih ruku, pored vrata sobe u kojoj sam ja bio, i ugurali ga u malu prostoriju u dnu hodnika. Ruke su mu bile vezane na ledjima, a jedan Arkanovac ga je drzao za kosu. Svi su potrcali za njima.

Uskoro se jedan od njih vrati. "Ne mozes stici da ga udaris", rekao je lezerno djevojci koja je bila u sobi, "znas kakvi su ovi nasi kad se navale na nekoga". Obuzela me gorcina. "Boze moj, zasto mu ne odvezu ruke, pomeo bi ih sve u sekundi, niko ne bi mogao ni da mu pridje", pomislio sam.

Onda sam, onim jednim okom na koje sam jos mogao pomalo da gledam, vidio nekoga kako nosi kofu vode, da osvijeste Cosu. Nije proslo dugo, dovedose ga i on sjede blizu mene. Pogledali smo jedan u drugog, i ja sam osjetio tugu kakvu nisam susreo nikad u zivotu. I ja i on bili smo pred vratima smrti. "Zasto si ti dozvolio da te uhvate", pomislio sam. Kao da je to cuo, Cosa je uvukao ramena i sagnuo glavu. I ta mi slika nikako ne izlazi iz glave. Kad god mislim o toj noci, pronadje me taj duboki, tuzni Cosin pogled, pogled kojim smo se oprostili jedan od drugog.

***

Salko Nargalic Cosa bio je bokserski sampion. U vrijeme kada je pocinjao i ja sam bio clan uprave Bijeljinskog bokserskog kluba, i tamo sam upoznao visokog, okretnog momka iz cijeg je svakog pokreta izbijala snaga. Bile su mi cudne samo njegove oci. Za razliku od svih drugih boksera koje sam upoznao ili vidio, njegove oci su bile oci djecaka, uvijek nasmjesene, uvijek vedre. Imao je rijedak smisao za humor, carsijski humor zbog kojeg je bio omiljen u gradu. Cosa je bio Sampion kakv se rijetko radja, ali za Bijeljince on je bio olicenje drugarstva i topline. U mladim godinama na ringu mu se rijetko ko mogao suprostaviti. Nesto kasnije, kad se okrenuo drugim poslovima, znao je da trenira samo desetak dana uoci prvenstva Bosne i Hercegovine, da onda izadje na ring u teskoj, a ne svojoj poluteskoj kategoriji, i da obori sve protivnike prije isteka trece runde.

Zaista, Cosa je bio Veliki Bokser.

Bilo je sasvim dovoljno da izazove zavist onih koji se ni u sport ni u carsiju nikako nisu mogli uklopiti. Uz to, mnogo su ga se bojali. Tamo gdje je Cosa bio. niko nije smio napraviti nikakvu guzvu.

Sjecam se, kao da je jucer bilo: U bastu hotela KRIN ulazi Cosa u majici kratkih rukava, i na ramenima nosi svog Omera. Djecak se smije, ponosan na paznju koju njegov otac izaziva. A Cosa se sa svima pozdravlja, stane malo kraj mog stola, pa produzi. Visoki, snazni covjek koji koracima guzva beton ispod sebe.

Dan-dva prije nego sto ce zapucati u Bijeljini svratio sam do njegovog kafica "Sampion", pored pijace. Nakon uobicajenih sala, Cosa me je ozbiljno upitao zasto se, nakon istjerivanja iz Radio-Bijeljine, krecem sam mracnim ulicama, treba li mi kakva pomoc. Bio je to rijedak trenutak ljudske topline u vremenu koje je vec zamirisalo na zlo.

A kada su ga poveli, Arkan je naredio, glasno, da ga vise ne tuku. I ja sam se ponadao da ce odrzati rijec. Na zalost, ubrzo smo saznali za uzasnu cosinu smrt. Tukli su ga do smrti, svi koji su to zeljeli, cak i zene, gasili cigarete na njegovoj kozi, udarali cizmama u glavu. Neko mu je, na kraju, prekunuo muke metkom. Slika njegovog izmasakriranog tijela ostala je, svima koji su ga vidjeli na mrtvackoj postelji, kao teski kamen u sjecanju.

***

Salko Nargalic je rodjen na samom kraju 1959. godine. Zena Hanumka rodila mu je dvoje djece: Omera (1978.) i Amru (1984.). Tek sto su zakoracila u zivot, ta su djeca ostala bez oca, bez hranitelja, bez zastitnika, a Hanumka bez zivotnog oslonca. Njegov otac Omer, po kome je i cosa dao ime sinu, umro je poslije 6 mjeseci, od tuge za sinom. Majka Tima je ziva, i jos gleda u svoje rane. Drugi njen sin Ekrem, koji je bio neobicno privrzen starijem bratu, objesio se Njemackoj, jer tragediju nije vise mogao nositi na ramenima. Ostali su joj jos sin Aljo, kcerke Saha i Nizama i njihova djeca. I u moru tuge, stiglo je i malo radosti: Njen unuk Omer, sin Salke Nargalica, dobio je sina. I dao mu ime Salko.


"Jusuf Trbic - Majstori mraka" [2007]

Trebalo bi ubijati prošlost svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.

Uspomene i sjećanje me najviše bole. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih ravnodušan, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.

Dobio sam novi broj telefona. Požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Nervira me i ta odluka, i stara raja, a nervira me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.

Sve mi smeta. Nervira me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.

Nervira me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, nervira me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Nerviraju me i Havaji, jer je i mene baš briga za Havaje.

Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i nervira me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad nervira i dug. Nervira me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo ostati samo „skoro Amerikanac“.

Nervira me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Baš njih briga odakle sam ja.

Vrućina na Floridi i uragani me pravo nerviraju. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Nervira me što ne mogu pusiti gdje ja hoću, a nerviraju me i cigare od kojih sve teže dišem.

Nervira me američka unutrašnja i vanjska politika. Nervira me američki predsednik i svi oko njega i do njega. Nerviraju me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.

Nerviraju me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Nervira me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.

Nervira me američka televizija, američki filmovi, a nerviraju me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni. Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovde prazni. Nervira me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Nervira me što više ne pišem i što nemam motiva. Nervira me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše nervira.

Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.

Nervira me rat u Bosni. Nerviraju me priče iz tog rata. Nerviraju me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli.

Nerviraju me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Nervira me rat, a sad me nervira i mir. Nervira me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i nervira me to nije.

Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako nerviraju. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Nervira me što ne znam gdje bi. Nervira me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Nerviraju me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.

Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Nerviraju me ovi što sve znaju, pa i telefone. Nervira me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki novi u sebi ima kameru.

Nervira me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše nerviraju me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.

Nervira me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Nervira me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.

Nervira me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam. Nervira me nesvjesna laž i svjesna istina. Nerviraju me bivši građani i sadašnji papci. Nerviraju me njihove životne priče i istorije. Nervira me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Nerviraju me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.

Nervira me i ujedinjena Evropa. Nervira me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Nerviraju me i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi. Nervira me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Nervira me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Nervira me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.

Nerviraju me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Američko školstvo me pravo nervira sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.

To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo nervira, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Nerviraju me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Nervira me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Nervira me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih baš briga što i ne govorim engleski. Nervira me što nema Boema. Nerviraju me i rep i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo nerviraju.

Nerviraju me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Nervira me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole grudi na televiziji.

Nervira me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Nervira me ta pila i te grudi. Svejedno je.

Nervira me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima.

Nerviraju me izbjeglice svih boja i vrsta. Nervira me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti.

Rasizam me pravo nervira. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me nervira.

Nervira me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i mokre u boce od Gatorada. Nervira me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.

Nerviraju me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Nerviraju me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.

Nerviraju me bosanska djeca što između sebe pričaju engleski, bez akcenta.To što sam ja volio Selimovića me pravo nervira kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao.

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života. Dave se i osporavaju neprestano" .


2.9.2011 Tekst preuzet iz Politike

Sa Originalnog bloga " Uspomene i sjećanja "

Autor: Dalibor Bilić

Izvor vijesti: http://www.6yka.com/index.php/nervirame