Krajem 5o-ih ili pocetkom 60-ih g. u dvorištu osnovne škole u Racanskoj ulici odvijala se djecacka tuca. Nasuprot su bili jedan visoki i suhonjavi djecak,a s druge strane jedan nabijen i snažan. Ovaj visoki i mršavi dobijao je puno više batina,ali nije uopce uzmicao i odgovarao je punom mjerom.
I ko zna koliko bi to trajalo da se nije umješao školski podvornik razdvojivši ih i pritom im dati svakome cvoku po glavi. Ovaj visoki i suhonjavi djecak je bio Hamdija Salihbegovic Šikucija. Kasnije ce postati prvi i jedini vodja urbane Bijeljinske gerile.
Za njega se poslije svašta pricalo,ali se nikad nije culo da je digao ruku na slabijeg ili žensko. Poticao je iz ugledne Begovske obitelji, a sestra mu je bila poznata Bijeljinska lijecnica. Imao je svoju ekipu i donekle je bio neka vrsta paralelne underground vlasti u gradu. Culo bi se: Hamdija demolirao kafanu u Bos.Raci, složio tuce seljacina u Dvorovima, napravio džumbus u Loznici i td. Kako su u to vrijeme najomiljeniji bili westerni, moglo bi se reci da je bi neka vrsta Wild Bill Hickoka na Bijeljinski nacin.
Dovoljno je bilo medju mladjima reci ako te neko jaci maltretira da ceš reci Hamdiji i sve bi bilo rješeno. Niko mu ništa nije mogao. Sjecam, se jednom prilikom sam ušao u kino na predstavu u 17,30 koja je vec bila pocela. U jednom redu naprijed je sjedio sam Hamdija sa nogama nonšalantno prebacenim na prednje sjedište, a u rukama je imao punu kesu cokoladica,koje smo nazivali "banane",unutra krem ,vani cokolada.
Sjeo sam u red iza njega, a kino je bilo skoro prazno. Kad je cuo da je neko sjeo iza njega okrenuo se i samo rekao "Đe si Talijan" i pružio mu cokoladicu. I tako svaki put kad bi uzeo cokoladu uvjek mi je pružao drugu ne progorivši ni rijec. Kad se cijela zaliha potrošil! a, a sve je podijelio sa mnom, jednostavno je ustao i izišao. A možda mu je i film bio dosadan. Uzgred tu je cijelo vrijeme prolazio redar u kinu, cuveni Osman "Boca" koji je uvjek imao jednu gum.žilu u ruci cime bi "neposlušne" dovodio u red. Kad bi vidio Hamdiju samo bi okrenuo glavu, ni opomenuti ga nije smio. Et takav je bio Hamdija!
Znate kad sam ga se sjetio zadnji put. Onih dana kad su srpski zlikovci okupirali Bijeljinu. Gledajuci to na tv od pomiješanog užasa i bijesa nisam mogao zaspati. Tek skoro u zoru usnio sam san (ili je to samo bila željena fikcija): Hamdija drži Arkana za uho i govori mu: Dajem ti da biraš: Ili ce tvoja banda zauvjek napustititi našu zemlju ili ceš ti zauvjek ostati u njoj. To bi bilo baš u njegovom stilu.
Uostalom to bi bio i pravedan završetak nekog dobrog westena. Nažalost, živimo u jednom surovom vremenu u kome nema nikakvih uvjeta da pojedinac uzme pravdu u svoje ruke. Ostaje nam samo sjecanje na neke junake Bijeljinskog asfalta.
TALIJAN
