Kada se probudila u hotelskoj sobi, Azra bezvoljno ustade i ode do prozora. Pogled se pružao na neobicno sivilo grada, koji je u svom imenu imao prefiks neke druge boje. Dugo se opirala doci ovamo, iako je trebalo biti suprotno. Grad njene mladosti udaljen je odavde samo par sati vožnje autom. Poznavala je grad B. dobro jer je u njemu studirala. Bila je menadžer u jednoj zapadnoeuropskoj firmi i na sastanku kolegija odluceno je da dodje ovdje radi potpisivanja vec zakljucenog ugovora s jednom ovdašnjom tvrtkom. Presudilo je njeno poznavanje jezika i ovoga grada. Nije mogla odbiti, jer bi njene razloge kolege mogle protumaciti iracionalnim. Bila je odlucila da nikad više necee doci na ovaj prostor, od kada je sa njega krenulo zlo i zavladala perfidija.

Ali sad je tu i treba obaviti posao i što prije vratiti se kuci. Do dogovorenog sastanka ostalo je još nešto vremena .

Nekoliko sati.

Šta uciniti za to vrijeme? U hodniku hotela iznenada su se zaculi zvuci.

Beethovenove "Za Elisu". To ju je potpuno izbacilo iz njene vec zapadnjacki poprimljene mirnoce i staloženosti.

Sjetila se da je tu kompoziciju najradije svirala na klaviru u muzickoj školi koju je pohadjala nekada davno.

Ipak, bio je to samo muzicki pozivni signal s nekog mobitela, ali jedan film koji se poceo odmotavati više se nije mogao zaustaviti.

Sjetila se svoga bivšeg mladica V. i njihovih sastanaka pred poštom, odlazaka u park, taj egzil maštanja i mira, šetnji po korzu, ramazanskih žarulja na Salihbegovica-džamiji, igranki u Omladinskom domu. Sad odjednom ne može zaboraviti ni prigodno ukrašeni trg za Novu godinu, subotnje veceri u bašti hotela simbolicnog imena, bajramske baklave, ona dvorišta Majevicke ulice, sa konopima na kojima se sušilo rublje, ispod kojeg su se provlacila djeca trceci za loptom. Pitala se šta se dogodilo sa V. Da li je uopste živ. i ako je gdje je? Prestala je odavno misliti na prošlost, zaokupljena poslom i obitelji. Imala je dobar posao, kucu. uglednog muža, novac, odraslu djecu na studijama. A sad joj se u sjecanje vracaju ona ljetovanja sa V. u gradicu F. Bili su kuci s cetiri apartmana, koji su se izdavali, Jedno vrijeme mislila je da kupi apartman u kojem su bili, ako je na prodaju. A mogle bi bez problema kupiti i cijelu kucu.

Ubrzo je odustala od toga. Znala je da bi je zidovi te kuce samo pritiskali nostalgijom, a ona sada ima jedan sasvim drugi život u kojem ima sve što želi. Obukla se i izišla. Odlucila je da još nešto obavi prije poslovnog sastanka. Nedaleko od hotela bila je autobusna stanica, Kada je stigla tamo, došla je do jednog poznatog mjesta.

Peron za Bijeljinu. U jedan autobus upravo su se ukrcavali putnici.

Znala je da nema iluzija, da ce nekoga prepoznati. Ipak je to sada drugi grad i drugi su ljudi. Nedaleko odatle, bili su peroni za dolazece autobuse. Sjetila se kad je jednom davno tu cekala V.

Padao je veliki snijeg i autobus je jako puno kasnio.

Nekoliko sati.

Pala je noc i svi su drugi autobusi vec bili došli, a ona je ostala skoro sama na peronu zabrinuta i uplašena. Imala je tada kratku plavu kosu i šal prebacen preko kose. Kako je cešce izlazila ispod nadstrešnice, gledajuci u daljinu, kada ce se autobus pojaviti, nije ni primjetila da su joj kosa i šal bili prekriveni snijegom.

Kada je ipak autobus došao i V. izišao, stresao joj je snijeg s kose i šala i rekao da ga podsjeca na Laru iz "Dr. Živaga".

Poslije su otišli u njen podstanarski stan,skrivajuci se da ih gazdarica ne vidi, kao neki kradljivci ljubavi.

Dok je razmišljala o tome, na stanici je bilo puno ljudi, gužva i žamor.

A njoj se u tom trenenutku pred ocima pojavila neka druga slika.

Da nema nikoga, da je sama u noci opkoljenoj beskrajnom tišinom.

A na njenom mjestu sada je stajala jedna djevojka plave kose i cekala autobus koji nece doci.

TALIJAN