„Kalup sreće čovjek drži u svojim rukama“
(Francis Bacon)
Posljednje veče uoči odlaska iz Grada proveo sam kod njega u njegovoj kući u Majevičkoj ulici. Imali smo samo bocu konjaka i ništa nam više nije trebalo. Poznavali su ga pod nadimkom Zoka i bio je sin poznate bijeljinske učiteljice. Radio je u općini, a nas nekolicina zvali smo ga Zoka Taib Taj nadimak mu je dao naš zajednički poznanik koji je s njim išao u školu, te vjerovatno odatle potiče. To veče u neko doba došao je i njegov očuh i priključio nam se. Prigovorio nam je, da kakvi smo mi to momci kad ni bocu konjaka ne možemo popiti, te nam on mora pomagati.
Zoka Taib je bio čovjek dobre duše, vedre naravi i nadasve odan svim društvenim okupljanjima. Neka mi se oprosti što govorim u prošlom vremenu, jer ne znam što se s njim poslije desilo. Slučajno sam vidio njegovu sliku na jednom od bijeljinskih portala.
Naravno, bio je za stolom u društvu, jer kako bi to inače bilo kada je on u pitanju. Ne znam kada je ta slika nastala, ni na kom mjestu, ali me prijatno iznenadila.
Nije bilo boljeg sugovornika od njega za stolom u društvu. Nije bilo teme o kojoj se s njim nije moglo razgovarati. Imao je svoje mišljenje koje nije nametao drugima. Mogao je neko drugi imati dijametralno suprotan stav od njegovog, ali bi saslušao do kraja ne prekidajući ga, bez obzira što se nije slagao s tim, što je bilo nezamislivo u takvom ambijentu.. Blag i dobroćudan po prirodi, mogao je sa svima polemizirati argumentirano i bez povišenog glasa. Po tome bi se moglo šaljivo zaključiti da je bio jedan od pionira bijeljinske kafanske demokracije. Najviše je volio je kafane s muzikom. Suprotno od većine ostalih kada bi malo popili, promjenili bi ponašanje, emocije ili čak postajali agresivniji, on je bio sušta suprotnost.
Što bi više popio bio bi sve razboritiji i elokventniji. Inače nije smio piti alkohol, jer je imao neku srčanu manu. Ali on se nije obazirao na to Kada bi otišli u popularnu kafanu „kod Ćazima“ i kada bi konobar donio narudžbu, uvjek bi izgovorio istu rečenicu: „Nema ništa bolje od meke rakije i meze“ . Za druge za stolom to nije predstavljalo ništa, jer svi smo bili mladi kao i on, ali sa puno većim zahtjevima. Misleći na druge stvari, nismo shvatali da nam oni tadašnji trenuci nepovratno prolaze i da ćemo ih jednom grčevito tražiti. Izgleda da je samo on znao da je tog trenutka to najvažnije. Tvrdio je da se sreća sastoji od malih stvari, bez obzira na materijalnu osnovu, i da je svako kovač svoje sreće. Složili smo se s njegovim mišljenjem da neki siromašni starac na pustom otoku može biti itekako sretan, a neki bogati mladić u npr. Miami Beachu duboko nesretan.
Ipak da se vratim na početak. Slijedeće jutro kada sam zauvjek otišao iz Grada nisam bio tužan. Mislio sam da idem u bolji i ljepši život. Ali, bila je to iluzija. Bolji i ljepši život u univerzalnom smislu ne postoji. Percepciju sreće čovjek uvjek nosi sa sobom. I na to nema utjecaj ni vrijeme ni prostor. Ostalo mi je još samo da poželim: Ako ikad ponovo dođem u Grad, da u nekoj kafani, ako još uvjek takve postoje, naručim da pjevačica najavi na mikrofon: „Ova pjesma je samo za Zoku Taiba i njegovo društvo“.
TALIJAN
