jutarnje sunce prvo nju obasja, a zbog velikog broja stakala svjetlost bi se reflektirala na ulicu. Ponekad bi tako blještala da se činilo kao da je tu spuštena iz neke bajke. Posebna karakteristika kuće bilo je mnoštvo ptica na njenom velikom krovu. Uvjek ih je bilo, a najviše golubova. Djeca bi ih ponekad gađala praćkom, a kada bi se raspršile uvjek bi se vraćale. Kao da su tu kuću označile kao svoje utočište i tu bile najsigurnije. Po tome bi se mogla nazvati i kuća za ptice. Inače za tu kuću vežu se neke interesantne stvari. Prva je imala električno zvono, prvi privatni telefon i televizor u ulici. Kako je bila preko puta škole, djeca kada bi izlazila pozvonila bi u prizemlju i pobjegla isti čas,jer im je to bilo zanimljivo kao neka vrsta igre. Imala je i gromobran, pa se za vrijeme nevremena, dok su munje i gromovi parali nebo, mi djeca nismo plašili. Znali smo da nas čuva gromobran sa te kuće. Tu su bila i tri crna psa.
Jedan mali čupavi koji je bio vlasništvo obitelji koja je tu stanovala. Drugi je bio manji glatke dlake, koji je bio slijep na jedno oko i šepao i koji se tu pojavio jednog dana. Radnici su mu u dvorištu napravili kućicu i donosili hranu. Treći i najveći pas. isto glatke dlake pojavio se ko zna odakle i tu ostao. Spavao je u prostoru ispod stepenica i postao ljubimac službenika koji su mu dozvoljavali da ulazi u kancelarije i čak da im otvara ladice od stolova..Za tog psa veže se i jedan događaj koji je skoro nevjerovatan da mu nismo svjedočili. Jednog dana u suton mali čupavi pas pretrčavao je ulicu i oborio ga je auto.Na sreću nije ga pregazio nego ga je odbacio na cestu gje je ostao ležati.
Nekoliko vozila ga je uspjelo zaobići, ali je bilo samo pitanje trenutka kada će ga slijedeći pregaziti. Iznenada je onaj veliki crni pas preskočio ogradu ispred kuće i sjurio se na ulicu. Zgrabio je malog psa zubima za gornji dio vrata, i odvukao sa ceste.Vukao ga je tako onesvještenog do ulaza u kuću, spustio ispred haustora i počeo lajati. Tada je izišla vlasnica psa i unijela ga u kuću. Poslije smo saznali da je pas bio samo ošamućen od udarca i pretrpio manje kontuzije. Preživio je samo zahvaljujući tome što ga je onaj veliki odvukao sa ceste gdje ga je čekala sigurna smrt. To smo sve mi vidjeli, tada djeca, jer smo u to vrijeme igrali kako se onda zvalo „lopte“ ispred škole.
Inače na gornjem katu bila je izdvojena jedna soba sa posebnim ulazom i sanitarnim čvorom i koja je služila da bi neki poslovni partner tu mogao prespavati. Kako je to bilo prilično rijetko tu sobu je koristio sin iz ove obitelji koja je tu stanovala i dolazio sa svojom djevojkom.
Često smo se igrali u velikom dvorištu koje je bilo okruženo radionicama i garažama.Uspjeli smo napraviti čak i pravi koš sa mrežicom ukradenom sa košarkaškog igrališta, što je u ono vrijeme bila prava atrakcija. Poslije dužeg vremena obitelj koja je tu stanovala odselila se iz grada.. Svog psa su poveli sa sobom. Gornji kat je preuređen u kancelarije i tu više niko nije stanovao. Ostala su još dva crna psa. Poslije izvjesnog vremena onog manjeg i hromog psa više nije bilo.. Najduže se zadržao onaj veliki da bi i on poslije nekog vremena nestao. Nekoliko godina poslije toga stanari susjednih kuća govorili su da bi noću povremeno čuli zavijanje psa iz tog dvorišta. Isto tako da bi se ponekad iza ponoći vidjelo upaljeno svjetlo u onoj sobi u koju su dolazili mladić iz te kuće i njegova djevojka. Moglo bi se pomisliti da duhovi nekih osoba nastavljaju voditi svoju nekad davno započetu igru i time obilježavaju povratak svoje ljubavi. Te priče nikad nisu dokazane i sve je ostalo u sferi fantastike,
A naše djetinjstvo je prošlo činilo se tako brzo da to nismo ni primjetili.
Sve dok se jedno jutro nismo probudili stariji i nekako drugačiji.. Život nas je razbacao na razne strane i sudbine su nam se razdvojile. Iza nas nije ostalo puno uspomena. Možda tek samo jedna. Kuća u Račanskoj ulici.
TALIJAN
