RSS FeedYouTube videoVimeo videoLinked InGoogle +TwitterFacebook
Nalazite se na: Bijeljina ® Forever»Sabirine priče»Ljubav jedne Hanume
Ljubav jedne Hanume

Ljubav jedne Hanume

Često se Sabira pitala, da li su sve ljubavi prave, srećne, ili se možda mnoge nesrećno završavaju? Baš kao kod njene majke.

Sjećala se priče o ašikovanju, sevdahu i nesrećnoj mladosti te divne Hanume.

Ljubav jedne Hanume

Dok su bile zajedno, majka joj je o svemu pričala. Na moment bi Sabira ugledala suze u očima svoje majke, koje je ona vješto sakrivala od Sabirinog pogleda. Majka je to. Nije htjela da joj kćerka bude tužna, jer je i sama ispratila jednu neuspjelu ljubav. Često bi njih dvije tako, uz kahvu do kasnih Jacijskih sati, sjedile i pričale o svemu sto su proživjele. Haman je i po ko zna koji put Sabira slušala tu istu priču, koju je skoro znala i napamet, ali nije joj smetalo da je svaki novi put ponovo sasluša. Voljela je svim srcem, taj ljubavni biser, sevdah njene majke i jednog mladog Sabita.

Znali su se odavno, dok je još Hanuma bila djevočurak. Pričala bi ona: „Ah, duša mi je bilo otići na izvor po vodu. Pa čak i ako ima vode, ja je prospem u cvijeće, samo da bi otišla ponovo po vodu. A nekad se i ukradem, dok ti nena spava. Žurila bih da vidim ta dva draga oka, taj osmijeh, tu planinu od čovjeka. Bio je visok, krupan, a ja bih se onako manja i sitnija, znala sakriti iza njega, kad ti nena naiđe. A bio je i vragolan, šaljivđija. Volio je da me zadirkuje. A, voljela bih i ja negdje drugdje poašikovati, otići na sijelo, stati sa curama, ali, ne da Sabit. Znao je on da će momci odmah pitati za me, pogotovo kad on nije u selu.

Ljubav jedne Hanume

Ti si moj struk ruže, samo moj“, govorio bi mi, sa sjajem u očima. I tako, naš izvor vode nas je uvijek čekao. To je bilo naše mjesto za ašikovanje. I svi su to znali. A vala, bili su nam i ljubomorni, plaho. I nena je znala za tu našu ljubav. I nije se protivila. Samo što je prije bilo drugačije nego sada. Možda je bilo više strogoće, ali je sigurno bilo ljepše, veselije. Ma, imalo se stida. Jedva se čekao onaj moment da ugledaš svog dragog, da ti dođe pod pendžer ili dođe do kapije da koju prozborite. A danas, ovaj vakat nikako ne valja. Govorila sam ti kćeri uvijek: „ Stid je dio Imana, i dobro ga čuvaj“.

Hanuma bi pokoji put uzdahnula, krijući to od Sabire, iako to nije moglo promaći njenom oku. Majka bi nastavljala priču: „ A volio me moj Sabit, uh, vala samo tako. A i ja njega. Samo je često odlazio u Zvornik. Poslije vojske se tamo i zaposlio. Dolazio bi čim bi ugrabio priliku. Onda, ne bi se više krili na izvoru. Puštala me tvoja nena i na sijela, ili ako je neka svadba, jer, sad je to bilo ono ko „za ozbiljno“.

Ljubav jedne Hanume

I jednom tako, dok sam na tarabi čekala Sabita, ugledala sam par cura iz komšiluka kako se došaptavaju i gledaju u me, pa mi dobaciše „ Bogami, ti ćeš nama i ovog ukrasti“! I odoše niz kaldrmu cupkajući nanulama. Pitala sam se, šta im je. Utom ti dotrča negdje iz komšiluka nena, uze me za ruku i odvuče u kuću. Onda sam kroz razgovor sa nenom shvatila o čemu se radi. Pojavio se jedan momak, iz Bijeljina grada. Ženio bi se, pa ga neko ovamo uputio. Nena mi je rekla da se čak ni u šali ne smijem s njim upuštati u razgovor. A ja bih samo malo da poašikujem, neće Sabit saznati. A gdje ćeš ti od naroda sakriti. A mene, ko da je neki sejtan tjero, samo malo da ga vidim. A ja, šta ću, testiju pa na vodu. Nena i jest bila malo prilegla. Taman dok ona malo odrijema, eto mene. Ja ti trkom na izvor, naspem moju testiju i krenuh nazad, kad neko preda me.

Ah, moj Allahu, kako i šta se desi, ne mogodoh se pomaknuti, niti smaknuti oči sa njega. Onako visok, vitak, zavodničkih očiju, tankih brkova. Ko glumac. Htjede se rukovati sa mnom, ko ono „on iz grada“, a ja se izmakoh i htjedoh produžiti. Al, džaba, šejtan mi ne dade da odem pa zakasnih kući.

Ljubav jedne Hanume

Nena se izgalamila na me, jer je znala gdje sam i s kim sam bila, a ja onako usplahirana samo legoh spavati. A nisam mogla oka sklopiti. Allahu dragi, šta bi sa mnom? Mislila sam neće se ništa desti, samo da ga upoznam, a meni Sabit ni u mislima. Samo sam čekala ponovo da vidim tog glumca sa vragolastim brčićima. A nena se bila baš naljutila. Skoro ce Sabit doći, a ja mislim o drugom. Kako i šta bi, da li je to moja greška, da li je sudbina, ja ti odem za tog momka iz grada, tvoga babu. To ti je ono ludo žensko srce, na momenat ga osvoji sevdah, pa poleti. Ne razmišlja da li radi pametno, ili će se možda pokajati. Samo leti. I tako kćeri, ja odabrah život, koji nisam ni pomislila da će me snaći. Ne moram ti ni reći šta se desilo sa Sabitom. Dugo je patio. A ni meni nije bilo bolje. Patila sam koliko i on. Plaćala sam svoju grešku suzama. A i sama znaš kakav je bio tvoj otac. Šta sam mogla poslije?

A Sabit me zvao da mu se vratim. Znao je da nisam srećna, da patim. Nije mu smetalo ni to što sam bila trudna. A gdje bi i mogla, to je prije bilo sramotaRastati se“. A molio me je dok sam lila suze tog dana u Zvorniku. Znaš da ti je babo tamo imao sestru. Bili smo kod nje u posjeti. Koliko me je Sabit i dalje volio nakon toliko boli što sam mu nanijela. Znao je kakav je tvoj otac, htio je da me spasi. I dalje me htio i želio istim žarom, istim sevdahom. I dan danas žalim što nisam tad otišla sa njim. On je tad još uvijek bio sam. Život sa tvojim ocem je bio isti do zadnjeg dana. I evo, vidiš me u kakvom sam sada stanju. Sabita nikad više nisam vidjela. Kasnije sam čula od tvoje nene da je dugo bio sam dok se na kraju nije oženio. Dobio je dva sina. Mene nikad nije prebolio. Posljednje što je rekao tvojoj neni bilo je da mu je jedina želja bila da usreći svoje sinove sa mojim curama.

Ljubav jedne Hanume

Što kazem „posljednje“, nastradao je u ovom ratu, zajedno sa svoja dva sina.

Sve sam to čula od tvoje nene. Plakala sam i žalila zbog svega. Mnogo sam ga povrijedila, ali ipak bi mi bilo lakše da je preživio i ostao sa svojom porodicom, nego što je poginuo. A poginuli su od Dušmanske ruke. Sanjala sam ga onu noć kad se ono desilo sa tvojim ocem. Rekao mi je: „ Fahira moja, Abdulah će umrijeti, a ti ćes meni još živjeti“. Nasmijao mi se i nestao.

Prišla je Sabira majci da joj obriše vlažne oči. Te dobre tople oči su toliko suza prolile. Nesrećne i nedužne oči. Plakala je Sabira zajedno sa svojom majkom, tom divnom Hanumom.

Znala je Sabira da joj je majka uvijek volila Sabita, i nakon toliko godina kasnije. Pitala se isto tako, zbog čega postoje ljubavi, i ako su prave zašto ne završe zajedno nego imaju tužan kraj? A znala je sigurno jedno. Razlog njenog imena. Zbog čega joj je majka dala baš ime Sabira. Pa po njemu. Da je veže bar ime za njega, da ih sa tim vezuje vječna ljubav.

A Sabira, dok je živa čuvaće sjećanje na tu ljubav, učeći im Jasine i Fatihe i tražiće od dragog Allaha vječni rahmet dušama.

Njenoj voljenoj majci, toj divnoj Hanumi i njenom neprežaljenom Sabitu.

va-200x30

Slični postovi

Ostavite svoj komentar

Vaše ime: (obavezno)

Vaš Email: (obavezno)

Vaša Web stranica: (nije obavezno)

Autorizacijski kod sa slike: (obavezno)


Vaša poruka: (obavezno)

Pošalji komentar