RSS FeedYouTube videoVimeo videoLinked InGoogle +TwitterFacebook
Nalazite se na: Bijeljina ® Forever»Dino Sardi Only Bijeljina»Noć Lejlei-kadr
Noć Lejlei-kadr

Noć Lejlei-kadr

U Hamburgu je već nekoliko dana padala neka dosadna kiša, koja skoro da nije prestajala.

Uvjek u takve dane na taxištandu gdje je Vahid čekao putnike u svojim kolima, bila je velika gužva. Dok je tako čekao na svoj red, razmišljao je da li još iko u ovom gradu radi ovaj posao s fakultetskom diplomom.

Noć Lejlei-kadr

Ako je povjerovati simbolici, onda je on jedini, jer i njegovo ime znači „jedini“. A dosta mu je bilo i ovog posla. Sretati se sa svakakvim ljudima i ponekad čak slušati njihove ispovjesti. Najteža mu je bila relacija Sankt Pauli. Iako je tada zarada bila najveća, nije bilo nimalo prijatno voziti, pogotovu noću, nepoznate ljude čudnog ponašanja, a dosta ih je bilo i iz kriminalnog miljea. Revolver mu je bio uvjek ispod sjedišta na mjestu koje je uspio napraviti, tako da ga je neko drugi teško mogao naći.

Otkako mu je žena umrla, morao se brinuti o sinu i kćerci.

Sada mu je bilo lakše, odrasli su i punoljetni. Mogu se i sami probijati kroz život. Dok je razmišljao o tome, neko je otvorio zadnja vrata i sjeo. Vahid i ne gledajući, automatski izgovori: „Wohin soll ich fahren“? Čovjek odgovori: „Fahren Sie mich zum Bijeljina“. Vahid se na to okrenu i ugleda iza sebe nasmijano lice svog prijatelja i zemljaka Bakira. Povremeno bi se sretali jer su živjeli u istom gradu. Bakir je imao manju građevinsku tvrtku, i koliko je znao, dobro mu je išlo. Ovaj ga potapša po ramenu, a Vahid reče: „ Kuda, častim te vožnjom“. „Ne pali auto, ne idem nigdje, samo ti imam nešto reći“ – odgovori Bakir. Vahid ga upitno pogleda. „Bio sam jučer u Duesseldorfu poslovno i pogodi koga sam sreo na aerodromuAzru“ – nastavi Bakir. Kada je to čuo, Vahid osjeti kao da ga nešto štrecnu ispod srca. Poblijedio je, a Bakir ga zbunjeno upita jeli mu dobro. „U redu je samo nastavi“ – ovaj ga umiri. „Išla je na avion za Sarajevo, pa će onda autobusom u Bijeljinu. Našla je kupca za porodičnu kuću i mora obaviti administraciju oko toga“ – nastavi Bakir. „Pa zar u ove dane“? – upita Vahid. „Kaže da je ponuda bila vrlo povoljna, a ovaj, neki Srbin, nije htio da čeka“ – odgovori Bakir. „Kako izgleda, je li se puno promjenila“ ? – ponovo upita Vahid. „Za svoje godine odlično izgleda, a radi kao izvršni direktor neke firme. Odmah sam joj rekao za tebe, što ju je toliko iznenadilo, da smo morali sjesti, jer je to kao šok djelovalo na nju. E, sad ću ti nešto reći , što će te vjerovatno natjerati da me ubiješ. Dala mi je svoju posjetnicu, a na poleđini je napisala poruku za tebe.

Noć Lejlei-kadr

Ja sam je stavio u fasciklu sa ostalim mojim papirima, i kad sam se vraćao sa gradilišta, jednostavno je više nisam mogao naći. Sve sam pretražio, tu je bilo i mojih važnih stvari, ali uzalud“ – rezignirano će Bakir. „Jeli ti rekla koliko ostaje u Bijeljini“? – zanimalo je Vahida. „ Rekla je samo par dana, a onda se opet preko Sarajeva vraća u Duesseldorf. Eto to bi bilo najvažnije, čim sam došao odmah sam te potražio, da se bar izvinim što sam izgubio vizit-kartu„ – pravdao se Bakir. Vahid mu reče da nema problema, da se to svakome može desiti, a već je počeo misliti šta da napravi. Kada je Bakir otišao, Vahid krenu autom prema svome stanu. Ovo je bila tako neočekivana vijest za njega, da danas više nije mogao raditi. Cijeli život tražiš neku osobu, a ona živi praktično blizu tebe. Želio je samo da je vidi, da joj čuje glas i ništa više. Znao je da će je lakše naći u Bijeljini, poznaje njenu kuću, a valjda se i njega tamo još neko sjeća. Odlučio je odmah da krene, a djeci će reći da ima hitnu narudžbu, da mora u Bosnu, ali da će se svakako do Bajrama vratiti. Oni su već samostalni i neće biti problema da ostanu sami.

Vozio je Vahid neprekidno i dan i noć, dok nije došao u Bijeljinu. Nije osjećao umor, a samo je imao na umu da ne zakasni ili da se ne mimoiđu. Bila je već noć kada je došao pred njenu kuću. Kuća je bila zaključana i nikoga nije bilo unutra. Otišao je u susjednu kuću, gdje je živjela njihova zajednička poznanica Seida. Kada mu je otvorila vrata, samo je zaprepašteno rekla: „Ma, jesi li to ti Vahide“? Kada je ušao kod nje, pitao je za Azru. Seida mu je rekla da je prije sat vremena otišla na autobus za Sarajevo, da će prenoćiti kod rodbine, a sutra da leti za Njemačku. Još je rekla da je taj autobus sigurno već trebao otići. Poslije nekog vremena provedenog kod Seide, Vahid je izišao is susjedne kuće, ponovo se vratio pred Azrinu kuću i sjeo na stepenice. Trebalo je promisliti, šta sada da učini.

A zato vrijeme na autobusnoj stanici, Azri su na biljetarnici rekli da su sve karte za Sarajevo prodane, i da pokuša da zamoli konduktera da je primi bez karte. Tako je i napravila, ali ovaj nije htio da pusti nikoga ko nije imao kartu. Nije pomoglo ni to što je rekla da će u tom slučaju propustiti let za Duesseldorf. Nije joj preostalo ništa drugo nego da se vrati, prenoćiti će kod Seide i onda će sutra otići, mislila je. Pošla je pješke, jer joj nije bilo daleko. Kada je došla ispred svoje kuće, vidjela je nekog stranca kako sjedi na stepenicama. To je začudilo i kada je malo bolje pogledala prepoznala je Vahida, koji je isto tako vidio da je neka žena zastala ispred ulaza. Prepoznao je i ustao, nije mogao vjerovati vlastitim očima da je to ona.

Noć Lejlei-kadr

Prošlo je možda pola sata kako je Vahid otišao iz njene kuće, i Seida iziđe u dvorište da vidi je li on još sjedi na onim stepenicama. Da ga pita, da li mu što treba. Međutim njega tamo nije bilo. Bilo joj je žao što se njeni poznanici nisu sreli, i sa takvim osjećajem, a kako je bila 27. noć Ramazana sjeti se šta je joj njena majka nekad davno govorila tim povodom, dok je još bila mala. „Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci. Ove blagoslovljene noći ćeš biti bezbjedna, jer je to noć spokoja, mira i sreće. Meleki silaze na zemlju i biće nagrađeni svi oni koji su činili dobra djela. Također, to je noć vraćanja i nalaženja čovjeka. A ako pogledaš u nebo i vidiš da neka zvijezda treperi jačim sjajem od drugih, to ti je znak da su se pronašli neki tebi poznati i dragi ljudi“. Sjetivši se tih riječi, Seida pogleda u nebo, i začudi se koliko je te noći bilo zvijezda. Nikada ih toliko prije nije vidjela. I ugleda jednu zvijezdu kako treperi jačim sjajem od ostalih. Ušla je u kuću zadovoljna i s predosjećajem da će se sve dobro završiti, vjerujući da će se majčine riječi ostvariti.

Te noći ljudi koji su se vraćali sa teravije iz Atik džamije, vidjeli su jedan sredovječni par koji je prošao pored njih. Ništa nisu govorili, a žena je muškarca držala ispod ruke. Vidjeli su i kako ulaze u park, a neki stariji su ih prepoznali. Niko ne zna šta su ondje tražili. Da li ih je tamo čekala izgubljena mladost ? Ili su mislili da na tom mjestu možda mogu vratiti neko davno prohujalo vrijeme. To se nikad neće saznati. Sigurno je samo jedno. Azru i Vahida od tada, niko više nije vidio. Oni koji su ih poznavali, pričali su o tome par dana, a onda je na sve pao veo zaborava.

Samo bi Seida svake 27. noći Ramazana, pogledom tražila, onu kako ju je ona nazvala „njihovu“, zvijezdu.
autor-dino-sardi-150x30

Ostavite svoj komentar

Vaše ime: (obavezno)

Vaš Email: (obavezno)

Vaša Web stranica: (nije obavezno)

Autorizacijski kod sa slike: (obavezno)


Vaša poruka: (obavezno)

Pošalji komentar