RSS FeedYouTube videoVimeo videoLinked InGoogle +TwitterFacebook
Nalazite se na: Bijeljina ® Forever»Dino Sardi Only Bijeljina»Osveta Crnog Labuda
Osveta Crnog Labuda

Osveta Crnog Labuda

Kada jednom na grad padne velika, gusta magla, sa njom će doći jato crnih labudova. Oslobodiće sjene prošlosti i samo glas: Nikad više˝. [homage to Edgar Allan Poe]

Osveta Crnog Labuda

Nakon što je pogledao na sat, Miloš pođe do kuhinje da uključi radio. Lokalna radio-stanica je završavala vijesti i slijedila je prognoza vremena u kojoj se čulo: „U poslijepodnevnim časovima u našem gradu i okolini pojavila se prilično gusta magla koja se sa dolaskom noći počela pojačavati. U meteorološkoj stanici su nas obavjestili da se radi o neobičnom prirodnom fenomenu neuobičajenom za ovo doba godine. Upozoravamo učesnike u saobraćaju na poseban oprez, jer je vidljivost na cestama u ovim trenucima jako mala. Ukoliko nemate posebnu potrebu, preporučujemo da ne koristite motorna vozila za ovo vrijeme”.

Tada se začu zvono na ulaznim vratima i Miloš ugasi radio. Otvori vrata i srdačno se pozdravi sa gostom. To mu je došao u posjetu njegov prijatelj Simo. – Radojka natoči nam bokalić i nareži slanine. Došao nam je vojvoda Simo – doviknu ženi. – Pa kako si moj Simo, kako si po ovoj magluštini došao – upita gosta. – Ma nije to ništa, brzo će se ovo razići. Samo, ovo još nisam doživio. Magla u sred ljeta. Nego, znaš koga sam usput sreo. Lazu. – reče Simo. – Kog Lazu? – upita Miloš. – Ma onog što je bio naš čuvar u Batkoviću – odgovori Simo i produži: – Bio je nešto sav isprepadan. Pitam ga šta je, a on mi kaže da je maloprije prošao kroz park i da uprkos što se slabo vidi, jasno ugledao nekog crnog labuda koji je samo stajao i gledao prema njemu. Kada mu je došao blizu, ovaj je jednostavno nestao. I da je na izlazu iz parka vidio još jednog od čijeg je pogleda osjetio neku čudnu hladnoću u prsima. – Ma daj molim te, koliko taj Lazo ima godina. Da nije bio drogiran ? – ponovo upita Miloš. – Ma nema govora. To je mator čovjek. Ima preko šesdeset. – odgovori Simo. – Ovo još nisam čuo. Pa takvih ptica ovdje nikad nije bilo. Nema ni rijeke, ni jezera, a čuo sam da one samo obitavaju u tim krajevima – zaključi Miloš. – Ne znam Lazo nikad nije bio neozbiljan čovjek da bi se zezao – nastavi Simo.

Miloš se tad zamisli, pa reče: – Nečega sam se sjetio. Kako su se zvali oni što smo ih pohvatali s oružjem i nakon saslušanja likvidirali. Mislim da su se zvali «Crni labudovi“. Simo potvrdno klimnu glavom, pa će: – Sjećam se da smo pravili viceve na njihov račun. Pa kakva je to jedinica s takvim imenom. Da nemaju možda tanke vratove. Sve vojne jedinice se zovu ili tigrovi, pantere, vukovi, a oni labudovi. Izgleda da su htjeli organizovati kao neki pokret otpora. Kada je Radojka donijela piće, Miloš će: – Hajde, Simo živio! – i ispiše prvu čašicu na iskap. – Sjećam se još nečeg – nastavi Miloš: – Jednog od ovih kad sam sprovodio, pitao sam,odakle im ime Crni labudovi, a on mi reče da ću jednog dana to sam otkriti. Eto vidiš nikako da pričamo o nekim drugim stvarima, uvjek se vratimo na rat. Simo slegnu ramenima, pa će: – Šta ćeš Miloše, takva nam je sudbina. Nekome rat, nekome brat. Hajde iskreno priznaj, da me nisi poslušao i pridružio mi se, bi li sad imao ovakvu kućerinu u gradu. Šta smo bili prije? Ti zemljoradnik, ja magacioner. Tako bi vjerovatno ostalo do kraja života i morali bi gledati one muslimane kako se razmeću. Ipak kad smo pobjedili, sve se promjenilo:

– A nisu se ni ovi naši baš nešto pokazali – doda Miloš. Simo otpi gutljaj, pa nastavi: – Kada sam od jednog našeg kilavca tražio da nam se priključi, on meni kaže da nema namjeru uzeti pušku, jer da mu oni nisu ništa napravili.

– Jesi li ti čitao Ivu Andrića?. A on meni: – Jesam, pa šta onda. A ja mu kažem: – Nisi ga dobro pročitao. Pročitaj ga još jednom. A ako ti ni onda ne bude jasno, ja ću ti sve objasniti.Miloš pogleda oko sebe,pa kad vidje da nema od ukućana nikog blizu tiho upita:
– Ma bogati,reci mi Simo, jesmo li mi sve one ljude morali pobiti? – Na koje misliš – reče Simo.
– Pa na onu djecu, boksera, profesora – nabroji Miloš. – Sad ću ti ja to razjasniti u par riječi. Prvo djeca. Šta ti znaš šta bi bilo od njih kad odrastu. Možda bi postali svjesni sebe, a mi ih lakše možemo pobjediti što imaju slabiju svijest. Bokser je bio jak i popularan. Mogao im je postati uzor , a mi ne možemo dozvoliti da oni imaju svoje uzore. Profesor je bio bogat i intelektualac, a mi ih možemo prihvatiti samo ako su siromašni i neobrazovani. Eto, to ti je cijela teorija – završi Simo.

Osveta Crnog Labuda

Znaš, šta sam mu rekao:

– Dobro, ti si to ideološki objasnio, a šta ako neko počne istraživati, znaš da to nikad ne zastarjeva – ponovo će Miloš. – Ma nemaš se čega bojati, dok je ove naše države mi smo patrioti i junaci i zaslužujemo samo čast i poštovanje – odvrati Simo.
Miloš otpi iz čašice, pa će: – I ti se Simo dosta naratovao. Ja sam bio samo ovdje, a ti si prošao puno frontova, sigurno nije bilo lako. – Ma, nije to bilo tako teško. Gruvaš iz daljine po naselju, nema rizika. A kad ti završi smjena nikad nije falilo rakije, pečenice i kaseta Lepe Brene. Municije je moglo da pomanjka, ali ovoga nikako – objasni Simo pa reče:

– Sad bi morao ići, već je kasno, a i ova magla se nadvila. Popiše još po jednu i Miloš isprati Simu do kapije.
Kada je izišao na ulicu, skoro da se od magle ništa nije vidjelo. Ipak može bez problema doći do kuće, pa on je na svome području, razmišljao je. Nakon što je prošao dio ulice učini mu se da ga neko prati. Okrenuo se i na svoje zaprepaštenje ugledao crnog labuda, kako stoji nepomično okrenut prema njemu. Osjeti tad studen u prsima i sjeti se Lazinih riječi. Vrati se nazad, ali ptice nije bilo. Protrljao je oči, ne vjerujući onome što je vidio. Čudilo ga je kako na ovoj maloj vidljivosti vidi samo labuda. Krenuo je dalje i poslije par minuta se okrenuo. Crni labud je bio na istoj udaljenosti, kao i prije. Tada prvi put osjeti strah, jer nije znao sa čime ima posla. Da je živ čovjek, to za njega ne bi bio problem Ali, ovo sad. Poče sve brže koračati, a labud ga je stalno pratio. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. Prošao je već par ulica, i kako se stalno okretao, nije ni primjetio da ide u suprotnom pravcu od svoje kuće. I tek tada shvati da se izgubio. Kada je malo bolje pogledao gdje se našao, na svoje zaprepaštenje vidje da je u Selimovićima.

Onaj crni labud ga je pratio uvjek na istoj udaljenosti. Shvativši da je zbog njega ovdje zabasao, potpuno izgubi živce i povika: – Bježi prikazo – vadeći pištolj, te ispuca cijeli šaržer na crnog labuda. Začudo, poslije toga ptica je nestala. U ulici je u oko pola kuća bilo upaljeno svjetlo, dok je druga polovina bila u mraku. Simo tada pomisli da će se zbog ove pucnjave upaliti svjetlo i u drugim kućama, jer će ljudi htjeti vidjeti šta se događa. Ali bi suprotno, i ona upaljena svjetla su se počela gasiti, tako da je ostala samo ulična rasvjeta. Onog crnog labuda nakon što je ispucao sve metke na njega više nije bilo. I baš kada je pomislio da će njegov košmar ove noći prestati, nešto tamno se počelo približavati mjestu gdje je bio. Tada je imao šta i da vidi. Sjene u raznim veličinama počele su se pojavljivati po ogradama i zidovima kuća i polako prekrivati trotoar. Nije vidio odakle dolaze, ali da bi se pojavile morali bi biti i oni čije su to siluete. Međutim, ljudi nije bilo i to ga potpuno izbezumi. Sjene su bile raznih veličina, a neke su bile i male. Zašto mu se tada učinilo da su to možda sjene one ubijene djece. Počele su mu se približavati i on osjeti neku bizarnu prijetnju u njihovom kretanju. Prekrile su skoro oba trotoara, samo ih na cesti nije bilo. Simo tada shvati da mora brzo pobjeći sa ovog mjesta i iz ovog za njega ukletog kvarta. Poče panično trčati sredinom ceste. I posljednje što je Simo u svom životu vidio, bili su farovi nadolazećeg automobila.Auto se uz škripu kočnica, zaustavi desetak metara dalje. U kolima su bila dvojica muškaraca. Onaj mlađi što je vozio, vidno šokiran, samo promuca: – Ništa nisam mogao, sam mi je podletio pod auto. Iziđoše iz kola i dođoše do čovjeka koji je ležao na cesti. Ovaj stariji mu opipa puls i samo zaključi: – Nema mu pomoći, mrtav je – i kada malo bolje pogleda reče: – Uh, pa to je vojvoda Simo.

Mlađi upita: – Šta, zar ga ti znaš? – Kako da ne, bio sam u njegovoj jedinici -odgovori stariji i doda: – Eh, što ti je život. Toliko toga je učinio za našu stvar, a vidi kako je skončao. Šta li je samo radio u ovoj mahali u ovo doba.

Osveta Crnog Labuda

A za to vrijeme u svojoj kući, Miloš pogleda kroz prozor, da vidi jeli se magla počela razilaziti. I tada osjeti studen u prsima zbog prizora koji je ugledao. U dvorištu je stajao crni labud i gledao u njega. – Radojka, dođi brzo – zovnu ženu. Kada je došla Miloš pokaza rukom prema prozoru: – Vidiš li onog crnog labuda.
Radojka pogleda i reče: – O čemu ti to Miloše pričaš, pa nema ništa napolju. Koliko si ti večeras popio?. Miloš pogleda kroz prozor i stvarno ničega nije bilo kao što je i Radojka rekla. Ipak bio je siguran u ono što je prije koju minutu vidio. Izišao je u dvorište, sve pregledao, provjerio kapiju i odvezao psa. Baš kada je htio ući u kuću, učini mu se da vidi neke sjene kako prelaze preko ograde. Pogledao je ponovo i vidio kako se već pomiču po zidovima.

Brzo je ušao u kuću. Znao je da mora opomenuti i ostale. Popeo se na gornji kat gdje mu je stanovao sin sa ženom i djecom. Otvorio je vrata njihovog stana i našao ih u dnevnoj sobi. Ne ulazeći samo je sa praga rekao: – Zaključajte vrata, zatvorite prozore. Nešto se krije u magli.
Začuđeno su ga pogledali, a on je samo otišao ne objašnjavajući ove svoje riječi. Bilo mu je jasno da im ne može dati ni jedno razumno objašnjenje, da bi mu povjerovali. Otišao je u spavaću sobu i sjeo na rub kreveta. Zaokupljen je bio samo jednom mišlju. Da je onaj crni labud u njegovom dvorištu došao po njega.

I da nakon ove noći više ništa neće biti kao što je bilo.

Nikad više.autor-dino-sardi-150x30

Slični postovi

Ostavite svoj komentar

Vaše ime: (obavezno)

Vaš Email: (obavezno)

Vaša Web stranica: (nije obavezno)

Autorizacijski kod sa slike: (obavezno)


Vaša poruka: (obavezno)

Pošalji komentar