RSS FeedYouTube videoVimeo videoLinked InGoogle +TwitterFacebook
Nalazite se na: Bijeljina ® Forever»Sabirine priče»Ponovo Jesen ...
Ponovo Jesen ...

Ponovo Jesen ...

List po list opada sa grana. Dolazi ponovo Jesen.

Ona je bila draga Sabiri jer sa njenim dolaskom, polahko je stizala i Zima. Jesen je bila i kad je tek stigla u Austriju. Prisjećala se ona tog dana dok je šetala Bečkim ulicama. U ruci je držala veliki kišobran dok je kiša čas padala, čas stajala, a vjetar onako studen baš kao u Jesen, zviždao je na sve strane i nosio lišće koje je već izgubilo onu svoju zelenu boju. Čas je bilo crveno, pa slivalo se u narandžastu, pa u smeđu boju.

Ponovo Jesen …

Ali to nije smetalo Sabiri. Voljela je šetati u smiraj kiše, kad se ulice i parkovi zatrpaju lišćem. Da ga gazi laganim korakom i skuplja jedan po jedan, a svaki različite boje.

Nasmijala se sama sebi: „Pa šta, svi smo mi u duši djeca!“

Pronašla je u obližnjem parku jednu klupu i sjela. Bojala se Sabira ovaj put da otvori vrata uspomena. Boljelo je ono čega će se uvijek sjećati. Osjećala se sama, izgubljena kao i onda kad je ispraćala Majku. Nije mogla, a da ne pomisli kako se od tada sve promjenilo, i sada je ponovo sama i prazna u duši. Tri mala Sunca je griju i jedino je ti zraci još održavaju u životu.

Po ko zna koji put je htjela da zatvori vrata uspomena, ali nije mogla. Ta se vrata zatvaraju dolaskom Sudnjeg dana, a i tada će se Sabira osjećati izgubljeno, moleći dragog Allaha za Majčin oprost.

Obrisala je jednu suzu i vidjevši da kiša počinje ponovo da pada, sada dosta jače, odlučila je da se vrati kući. Vračajući se razmišljala je kako se bol ponovo vraća baš kao i Jesen, a srce nema više snage za novo iskušenje, za novi teret.

Ponovo Jesen …

Žensko je to srce, kad malo ozebe, kasnije se zaledi, ali ne, to se ne smije desiti. Ne, to nije ona, ona nema takvo srce. Nije to led, nije to kamen jer njeno srce svako poznaje.

Njeno srce je kao „MEHLEM NA RANU“, njeno srce je kao u dobre VILE.

Ne može biti loše, a sve se loše na njega nakupi. Srce na koje se bol skuplja kao jesenje lišće. Potrebna je nježna duša da samo jednom puhne i da lišće ode.

Previše je bola za njeno toplo srce.

Stigavši kući, onako promrzla, Sabira je skuhala šolju toplog čaja i sjela pored prozora da se malo zagrije. Davna sjećanja su se neprestano vraćala. Bila su tako duboka da se Sabiri činilo da ih sva drži u ruci baš kao i ovu šolju čaja, a svako sjećanje je bilo dio nje.

Sjećala se davnih jeseni u njenom gradu. Koliko puta je pokisla od škole do kuće. Sjećala se i one prve jeseni kad je došla u Austriju. Sve je od boga dato, ali Sabira je znala da to nije ona ista Jesen, ona ista kiša, kiša iz njenih uspomena.

Zadrhtala je.

Ponovo Jesen …

Kažu, Jesen je hladna i tužna, ali naprotiv Sabira ju je baš voljela. Šolja toplog čaja osvježi uspomene i u isto vrijeme zagrije dušu.

Pogledala je kroz prozorsko staklo i vidjela kako vjetar neprestano nosi lišće na sve strane. Stabla drveća su skoro ostala potpuno prazna bez svog ogrtača. Bože, koliko je drveće slično ljudima. Neko vrijeme su obgrljena srećom, a poslije opustošena i potpuno sama.

Sabira je znala da će dolaskom i odlaskom jeseni svaki put nestati i jedan dio nje. Odnijeće vjetar i ovu godinu kao i ovo lišće što nosi. Doći će ponovo Jesen, šetaće ona ulicama, otrgnuće se poneka suza, samo će u njoj ostati jedno dijete, dijete koje vječito sanja, dijete puno snova.

Žena, a dijete.

Najtiša je kada boli. Htjela bi ona isplakati sve tuge, sve misli koje je pritišću ko kamen i obrisati kišu jeseni sa svoga lica, jer, gdje god da ode, ona nosi sebe sa sobom.

Tako je i Sabira znala, gdje god da ode, ona će nositi sa sobom svoja sjećanja.

Jesen svog Života!va-200x30

Video: Halid Bešlić – U meni Jesen

Slični postovi

Ostavite svoj komentar

Vaše ime: (obavezno)

Vaš Email: (obavezno)

Vaša Web stranica: (nije obavezno)

Autorizacijski kod sa slike: (obavezno)


Vaša poruka: (obavezno)

Pošalji komentar